Izgovoriti „oprosti“ u pravom trenutku znak je emocionalne zrelosti i odgovornosti. No, kada se ispričavanje pretvori u pretjeranu naviku, ne samo da može iritirati okolinu, već otkriva i duboke unutarnje nesigurnosti osobe koja se tako ponaša.
Većina nas poznaje nekoga tko se neprestano ispričava, često i onda kada za to nema stvarne potrebe. No, što zapravo stoji iza te navike? Kada je uistinu važno prepoznati i priznati vlastite pogreške, a kada ispričavanje postaje izraz manjka samopouzdanja?
Prema mišljenju psihologa, učestalo ispričavanje često ukazuje na negativnu sliku o sebi. Takvo ponašanje sugerira uvjerenje da je osoba uvijek u krivu, bez obzira na kontekst. Ljudi koji se prekomjerno ispričavaju obično traže vanjsku potvrdu vlastite vrijednosti jer im nisko samopoštovanje onemogućuje da vjeruju u vlastite prosudbe, piše Krstarica.
Obrazac krivnje
Ova sklonost može proizaći iz strogog odgoja, u kojem su im pogreške bile redovito predbacivane, ili iz traumatskih iskustava koja su ostavila duboke emocionalne ožiljke. U oba slučaja razvija se obrazac internalizirane krivnje te osjećaj da su oni odgovorni za negativne događaje, čak i kada nisu.
Kronični osjećaj krivnje, povezan s negativnim iskustvima iz prošlosti, narušava samopouzdanje i utječe na način na koji osoba doživljava samu sebe.
Takvi ljudi često stavljaju mišljenja i potrebe drugih ispred vlastitih, što dodatno narušava njihovu emocionalnu ravnotežu.
Nije potrebno
Postoje situacije u kojima ispričavanje nije primjereno niti potrebno. Umjesto da automatski tražimo oprost, važno je zastati i prepoznati vlastita prava i granice. Umjesto da se ispričavate što tražite pomoć, zahvalite se. Ljudi su često voljni pomoći, a jednostavno „hvala“ mnogo je primjerenije.
Nema potrebe za isprikom ako ste sigurni u svoju odluku ili mišljenje. Pričekajte da se pogreška, ako postoji, doista potvrdi. Svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje. Isprika zbog izražavanja vlastitog stava ukazuje na nedostatak samopouzdanja, a ne na uljudnost.
Pretjerano ispričavanje nije samo društveno naporna navika, ono može biti i vanjski simptom ozbiljnijih psiholoških obrazaca. Stalno umanjivanje sebe i svoje vrijednosti može ukazivati na potrebu za stručnom pomoći.
Psihoterapija se u tom kontekstu pokazuje kao izuzetno važan alat. Kroz razgovor sa stručnjakom moguće je prepoznati korijen emocionalnih rana, osvijestiti destruktivne obrasce i izgraditi zdravije samopouzdanje. Krajnji cilj je stvaranje uravnoteženijeg i ispunjenijeg života, bez potrebe da se svijet stalno ispričava zbog vlastitog postojanja.
