Zbog užurbanog načina života sve više ljudi ima premalo vremena za brigu o svojim bližnjima, pa tako sve veći broj umirovljenika odlazi u staračke domove. Iako im to pruža mogućnost socijalizacije i pružena im je potrebna skrb, boravak u domu također ima neke mane.
Detaljan uvid rada i života u staračkom domu dao je klinički psiholog Valery Hazanov iz Brooklyna, koji je opisao svoja iskustva iz vremena kad je radio ondje.
“Prvo što sam primijetio kada sam počeo raditi u staračkom domu bio je miris. On je svuda prisutan – mješavina deterdženta, bolničkog mirisa i, nažalost, ljudi u pelenama. To je jedan od onih mirisa koji dominira, i ako na njega niste navikli, teško se usredotočiti na bilo što drugo”, otkrio je što je prvo što je primijetio.
‘Svijet se ondje smanjuje’
Rekao je da je rad u staračkom domu težak. Mnogi štićenici su u lošem zdravstvenoj stanju, a neki i psihički propadaju, kao jedna devetogodišnjakinja koja je vikala ‘Gdje mi je mama’. Kaže da je taj rad fizički i psihički zahtjevan, no da ima i trenutaka posve obične svakodnevice. “Kao da su to samo ljudi koji žive zajedno: tračaju, sanjare, čitaju, gledaju televiziju, češkaju leđa kad ih svrbe”, ispričao je za Vox.
Ispričao je da je htio vidjeti kako je raditi u staračkom domu jer se nadao da može nekome pomoći da se osjeća manje usamljeno. Zanimalo ga je i kako izgleda često suočavanje sa smrću koje djelatnici ondje prolaze i kako se štićenici osjećaju. U svom radu ondje izvukao je sedam zaključaka.
“Nema više ničega,” nedavno mu je rekao jedan pacijent koji mu je pokazao fotografiju sebe i supruge. “Svijet se u staračkom domu smanjuje i ostaju samo stvari koje su zaista važne – one za koje vrijedi boriti se dok još možemo”, ispričao je kako većina štićenika ima fotografije obitelji.
Zagrepčanki Sanji ovi su simptomi promijenili život: ‘Noćna znojenja, ubrzani rad srca’
‘Mnogima je duhovnost bitna’
Opisao je kako se pacijenti koji se dobro drže slijede rutinu. “Radim s jednom ženom koja ima 94 godine. Svaki dan ustaje u 6:30, namjesti krevet, prošeće s hodalicom, doručkuje, vježba u rehabilitacijskoj sobi, čita, ruča, odmara, opet prošeće, pije čaj s prijateljem, večera i ide spavati. Ima dobro definiranu rutinu. Guranje same sebe da obavlja teške stvari drži je živom”, otkrio je psiholog.
Rekao je da treba imati na umu da stariji ljudi imaju isti raspon emocija kao svi drugi. U staračkom domu ljudi se često šale, flertaju, plaču, mnogima je dosadno, a neki se osjećaju bespomoćno. Najgore je kad neki zaposlenici pokušavaju negirati neke od emocija svojih štićenika, zaključuje Hazanov.
Opisao je koliko duhovnost znači mnogim štićenicima. “Ljudi u staračkom domu koji se fokusiraju na stvari van vlastitog tijela i boli lakše podnose fizičku bol. Oni koji su razvili duhovnu stranu ili su uključeni u vanjske interese, poput sporta, rjeđe govore o svojoj boli. To im pomaže da ona postane manje važna”, opisao je.
‘Često razmišljaju o smrti’
Rekao je da su najusamljeniji oni štićenici koji nemaju djecu. Iako mogu imati drugu obitelj ili prijatelje koji ih dolaze posjetiti, ipak nedostaje ta najbliža veza.
Ispričao je jedan potresan trenutak koji je jednom prilikom doživio. Jedna devedesetogodišnjakinja mu je rekla. “Drveće umire stojeći“, misleći da želi tako umrijeti. Rekao je da mnogi štićenici razmišljaju o smrti i da im to može pomoći.
“Smrt nas podsjeća na ono važno u životu, vodi nas da se suočimo s njom kako bismo bolje iskoristili vrijeme koje imamo”, zaključio je.
