Hrvatska se prisjeća događaja od prije 30 godina kada je 1995. godine maestralno odrađenom vojno-redarstvenom operacijom Hrvatske vojske, policije, dobrovoljaca – u samo 84 sata oslobođeno je gotovo 10 i pol tisuća četvornih kilometara hrvatskog teritorija.
Na bojišnici dugoj oko 600 kilometara, hrvatske snage krenule su u napad iz 30 smjerova.U Oluji je sudjelovalo gotovo 200 tisuća vojnika i policajaca. Život su izgubila 243 branitelja, 1430 je ranjeno. Već drugoga dana Oluje, 5. kolovoza, na kninskoj tvrđavi zavijorila se hrvatska zastava.
Tradicionalno u Kninu se svečano obilježava Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja te 30. godišnjica vojno-redarstvene operacije Oluja. Nažalost brojni su hrvatski mladići ostavili svoj život na oltaru domovine u toj akciji.
Razlog je to zašto suze i tuga već tri desetljeća ne silaze s lica 84-godišnje Mike Žunić. Sina jednica Branimira izgubila je 4. kolovoza 1995. samo dva dana prije njegova 22. rođendana.
“Grozno. Ja kažem nikome ne poželjeti nešto takvo. Ja bih voljela da su me istukli nasred ulice nego da su mi to javili. Ali to tako mora biti, ja sam toga svjesna samo ne mogu se nikako pomiriti s time”, rekla je Mika Žunjić, majka poginulog branitelja.
Poginuo je na ličkom ratištu. Vozio je oklopno vozilo te naišao na protutenkovsku minu, objavio je potresnu priču HRT.
Brojne reakcije
Prilog HRT-a je na društvenim mrežama skupio stotine reakcija, a gospođa brojne riječi podrške.
“Moja sućut kao ratnog veterana i dragovoljca! Majka čiji je sin dao život za Hrvatsku platila je najveću cijenu naše slobode! I upravo zbog toga, umjesto patetičnih govora i teatralnih proslava Oluje, svi mi, kao dokaz da poštujemo žrtvu ove majki poginulih hrvatskih vitezova, moramo početi postavljati ključna pitanja poput ovog: je li ova Hrvatska onakva kakvu su je svojom krvlju stvorili hrvatski bojovnici? Odgovor je jasan: Nije! Ne možemo samo izražavati sućut majkama i obiteljima poginulih nego napokon moramo početi graditi Hrvatsku kakva je trebala biti nakon pobjede. Suze ove žene nas na to obevzuju, kosti njezinog sina i te kako”,
“Draga Majko neka Vam bog podari zdravlje i snagu, a Vašem sinu neka je slava i hvala za žrtvu i Domovinu”, “Samo majka živi s tugom cijeli život. Niti jedna plaha tiha riječ ne donosi mir, niti duge molitve jer se izgube u suzama”,
“Vječna slava i hvala. Neka mu Bog poda mir i svijetlo na vike vikova. Majci neka da snage za sve dane tuge neizmjerne. Sram me roditelja poginulih iako sam odradio kao dragovoljac rat od 1991.do 1995.g. Nismo Hrvatsku stvorili dostojnu njihove žrtve”, bili su neki od emotivnih poruka gospođi Miki.
