Nagraditi, pohvaliti, nijedno ili oboje. Roditelji djece školske dobi su u dilemi. Kako je nedavno završila školska godina, dio roditelja djece odlikaša posegnut će u svoj džep kako bi ih nagradili za uspjeh u školi. Kod nekih roditelja je riječ o sitnicama, drugi pak od toga rade veliki događaj pa samim time i pokloni budu skuplji i ekskluzivniji.
Jedan od autora s Reddita je primijetio taj trend i potom uz stvarni primjer sa Facebooka upitao zajednicu o ispravnosti takvih postupaka. Kako se živi na fotografiji zaslona njegova ekrana, jedan roditelj je svom djetetu u četvrtom razredu osnovne škole za konačni uspjeh s jedva ‘dobrim’ prosjekom svojem djetetu kupilo ni manje ni više nego skupocjeni mobitel.
“Iskočilo mi na Facebooku. Dakle, otac je nagradio kćer za opći uspjeh od 3.13(!) s iPhoneom 15 (valjda). Treba li djecu nagrađivati skupocjenim poklonima za ostvarivanje svojih obaveza (jedva)? U moje vrijeme je 3.13 u 4. osnovne bilo tragedija, a ne razlog za slavlje, a nagrade za završavanje razreda nije dobio skoro pa nitko koga znam. Koje je vaše mišljenje? Jesam li u krivu? Jer po pozitivnim reakcijama na Facebooku izgleda da jesam”, požalio se zajednici.
Treba li ovako nagrađivati (ne)uspjeh?
byu/Antiheroj1 inaskcroatia
‘Ako može kolegica, mogu i ja’
Jasno, dobar dio komentara ispod ovakvog upita je okrenuo priču i problem na šalu. Tako jedan piše kako mu nije jasno gdje su takvi roditelji bili kada je on išao u školu. “Ja sam imao 5.0 u osnovnoj i srednjoj školi, a od roditelje poklon sam dobio anksioznost, depresija i traume”, piše. Drugi imaju uglavnom slična iskustva, za predani rad u školi nisu dobili baš ništa.
“Ja sam imala skoro 5.0 i vječno nabijanje grižnje savjesti zašto nije točno 5.0. Ako može kolegica iz razreda, mogu i ja!”, jedan je od popularnijih komentara ispod ove očekivano popularne teme. “Jesu drugačija vremena danas iako meni je to turbo skupo. U vrijeme kad sam ja išao u osnovnu (tijekom 90-ih) za odličan uspjeh na kraju školske godine generalno nije bilo nekih nagrada.
Jedva smo čekali baciti školsku torbu u 3pm i otići van se igrat. Sjećam se doduše da sam jedne godine dobili Lego set koji sam jako želio. Dvorac crnih vitezova. I kaj se još sjećam jest da sam za kraj osmog razreda konačno dobio PC. Pentium 200MMX. Imao ‘komodorca’ do tada”, ispričao je očito nešto stariji autor, barem ako je suditi po računalu koje je koristio.
‘Dobio sam opomene pred kažnjavanje’
Iako se nitko nije svrstao u skupinu roditelja kojima je u redu za prosječne ocijene u osnovnoj školi, jedan komentar je pokazao kako svaka medalja ima dvije strane, pokazao je to na svom vlastitom primjeru. Tvrdi da treba naći balans, niti jedan ekstrem nije ispravno rješenje za djecu i njihovo obrazovanje.
“Dobro se sjećam sedmog razreda osnovne škole i tadašnje situacije između mene i drugog učenika: Ja sam završio sa prosjekom 4.92 i to je bila tragedija za moje roditelje, dobio sam opomene pred kažnjavanje sa početkom sljedeće školske godine – da se zagrije stolica, ne može to više tako. Dok je frenda čekao neki mini motor kao nagrada ako ne bude išao na popravni ni iz jednog predmeta.
Oba slučaja su ekstremi i jasan pokazatelj da roditelji nemaju blage veze kako se treba postaviti prema djeci”, zaključuje. Zanimljivo, kada pogledamo cijenu novog mobilnog uređaja poput ovog koji je poklonjen, njegova cijena je usporediva s poklonima koje bliske osobe nešto boljeg imovinskog stanja kupuju za uspješno obranjen diplomski rad ili nešto tome slično.
Pojavio se novi problem oko Thompsonovog koncerta: ‘Tko će preuzeti odgovornost’
