Opasni poremećaji koji muče tisuće građana u Hrvatskoj: Oporavak može trajati godinama

Prema procjenama, u Hrvatskoj oko 40.000 osoba boluje od poremećaja prehrane, poput anoreksije, bulimije i kompulzivnog prejedanja, ne uključujući pretilost. Ovi poremećaji imaju visoku smrtnost, ozbiljne tjelesne posljedice i često su praćeni predrasudama. Osim pojedinca, bolest pogađa i cijelu obitelj, čime postaje značajan javnozdravstveni problem.

Svjetski tjedan skretanja pažnje na poremećaje hranjenja obilježava se svake godine u posljednjem tjednu veljače s ciljem podizanja svijesti i pružanja pomoći oboljelima. Ove godine traje od 25. veljače do 3. ožujka, a tema je “Budi ono što jesi!”, čime se potiče prihvaćanje sebe i drugih te odbacivanje društvenih stereotipa.

Poremećaji hranjenja predstavljaju ozbiljan javnozdravstveni problem, a njihovu pojavu potiču čimbenici poput niskog samopouzdanja, iskrivljene slike tijela i društvenih pritisaka. Iako su anoreksija, bulimija i poremećaj prejedanja najpoznatiji, postoje i drugi, poput AFRID-a što znači izbjegavajući/ograničavajući poremećaj unosa hrane, zatim pike što znači konzumaciju neprehrambenih tvari te OSFED-a, odnosno drugi specificirani poremećaji hranjenja. Neki, poput ortoreksije, opsjednutost zdravom prehranom, još nisu službeno prepoznati, ali postaju sve učestaliji i zahtijevaju stručnu pomoć.

Godišnje 200 novih korisnika

Centar BEA jedna je od adresa gdje osobe koje imaju poremećaj prehrane mogu potražiti pomoć i savjet. Udruga Centar za poremećaje hranjenja BEA osnovana je 2012. godine s ciljem pružanja psihosocijalne podrške osobama oboljelima od poremećaja hranjenja i članovima njihovih obitelji kao i u svrhu osvješćivanja javnosti o potrebi prevencije i liječenja poremećaja hranjenja te edukacije stručnjaka, kaže terapeutkinja specijalizirana za poremećaje hranjenja dr. sc. Jelena Balabanić Mavrović.

„Trenutno pružamo individualnu i grupnu podršku oboljelima od anoreksije, bulimije, nespecifičnih poremećaja hranjenja i poremećaja prejedanja: imamo mrežu terapeuta iskusnih u radu s poremećajima hranjenja, mrežu volontera koji pružaju besplatnu online psihološku podršku oboljelima i roditeljima, različite grupe podrške te dvije nutricionističke grupe“, kaže Balabanić Mavrović.

U Savjetovalištu godišnje prime preko 200 novih korisnika oboljelih od poremećaja hranjenja, no još je više onih koje traže informacije, savjete ili sudjeluju u grupama podrške, kaže naša sugovornica. Najčešće se obraćaju osobe koje pate od tri osnovna tipa poremećaja hranjenja: anoreksije, bulimije i prejedanja. Rjeđi su upiti koji bi se dijagnosticirali kao ARFID, ortoreksiju, ili pak mišićnu dismorfiju.

Majka 12-godišnjaka zgrožena događajem u školi: ‘Moj sin je plakao, a ja nisam znala zašto’

Ne postoji jedan uzrok anoreksije, bulimije i poremećaja prejedanja

„Rane znakove potencijalnog poremećaja hranjenja prepoznajemo kroz iznimnu brigu o vrsti, sastavu namirnica ili o kalorijskoj vrijednosti hrane koju jedemo te naravno opsesivno vaganje, što postaje glavna okupacija osobe te izvor doživljaja svoje vrijednosti. Mnogi poremećaji hranjenja započnu kao dijete koje onda ili prerastu u izbjegavanje hrane (anoreksija) ili pak rezultiraju u povremenim prejedanjima nakon kojih pak slijede različiti oblici kompenzacijskih ponašanja: povraćanje, post, opsesivno vježbanje, zloupotreba laksativa, itd“, kaže Balabanić Mavrović.

Najveća prepreka u radu s oboljelima je ambivalencija prema oporavku: oboljele osobe nisu sigurne žele li se uopće oporaviti, nisu sigurne jesu li dovoljno bolesne da bi se liječile, a poneke niti ne vjeruju da postoji izlaz iz začaranog kruga poremećaja, pojašnjava naša sugovornica.

Dodaje kako se roditelji oboljelih znaju osjećati krivima jer nisu na vrijeme prepoznali poremećaj ili im se čini da su nekim svojim postupcima doprinijeli razvoju poremećaja kod svoga djeteta. Balabanić Mavrović kaže kako je važno reći kako ne postoji jedan uzrok anoreksije, bulimije i poremećaja prejedanja. Roditeljima je korisno da se što više educiraju i uče komunicirati kako bi znali biti podrška svome djetetu na putu ozdravljenja.

U Centru BEA pokušavaju približiti složeni svijet poremećaja hranjenja

„Centar BEA okuplja psihologe, psihoterapeute, nutricioniste specijalizirane za poremećaje hranjenja, a naravno da surađujemo sa zdravstvenim sustavom, psihijatrima, pedijatrima i drugim kolegama koji se bave liječenjem poremećaja hranjenja.

Posebno dobro surađujemo s Dnevnom bolnicom za poremećaje prehrane pri Klinici za psihijatriju Sv. Ivan koji provode odličan program, ali i s Klinikom za pedijatriju pri KBC Sestre milosrdnice te Dječjom psihijatrijom pri KBC Zagreb. Samo zajedničkim snagama možemo pomoći oboljelima od poremećaja koji ima najvišu stopu smrtnosti od svih mentalnih bolesti među adolescenticama“, pojašnjava naša sugovornica.

Poremećaje hranjenja nije lako razumjeti: zašto bi djevojka ili mladić koji su tako pametni, kreativni i senzibilni krenuli putem autodestrukcije? Svojim besplatnim predavanjima na društvenim mrežama i različitim edukacijama u Centru BEA pokušavaju javnosti približiti složeni svijet poremećaja hranjenja, kako bi šira zajednica razumjela da nije riječ o hiru ili razmaženosti već dubokoj patnji i osjećaju kako nisi dovoljno dobar u vlastitome tijelu.

Bolest koja nema ime: Tisuće ljudi u Hrvatskoj bezuspješno traži dijagnozu, na izmaku su snaga

Prosječan oporavak traje od četiri do šest godina

Poremećaji hranjenja često su okruženi mnogim predrasudama i mitovima koji otežavaju njihovo razumijevanje i pravovremenu pomoć oboljelima. Ove zablude mogu dovesti do stigmatizacije, osjećaja srama kod oboljelih i manjka podrške u društvu.

„Najčešće se susrećemo s idejom da osoba treba “samo odlučiti” da se prestane prejedati ili prestane povraćati ili pak da počne jesti, i da će sve biti dobro. Teško je shvatiti kako je odnos prema hrani samo simptom puno dubljih teškoća, i da će tek kroz psihoterapiju osoba krenuti na put unutrašnje promjene koji će rezultirati drugačijim odnosom prema hrani.

Prosječan oporavak od poremećaja hranjenja dugačak je četiri do šest godina, zato jer je odnos prema hrani i tijelu dio našeg identiteta, doživljaja sebe i procesuiranja emocija, stoga je promjena polagana i izazovna“, zaključuje Balabanić Mavrović.