Psihički poremećaj s kojim se suočava veliki broj građana u Hrvatskoj, a o kojem mnogi oboljeli nerado govore javno je poremećaj hranjenja. Radi se o anoreksiji, bulimiji i kompulzivnom prejedanju, poremećajima koji su najrašireniji i koji mogu izazvati teške tjelesne posljedice, a oboljeli od tih bolesti se često suočavaju s predrasudama.
U ponedjeljak, 2. lipnja, obilježava se Svjetski dan borbe protiv poremećaja hranjenja, a tim povodom razgovarali smo s Jelenom Balabanić Mavrović, izvršnom direktoricom Centra za poremećaje hranjenja BEA. S obzirom na to da postoje različite vrste poremećaja hranjenja, javljaju se i različiti simptomi koji mogu ukazivati na probleme.
“Kod anoreksije se javlja želja da se bude ekstremno mršav i pri tome osobe vrlo oskudno jedu, opsesivno vježbaju ili samoinicijativno povraćaju ili zloupotrebljavaju laksative i tu očigledno vidimo da osobe mršave. Bulimija je i nekako najteže vidljiva jer osobe koje najčešće povraćaju, jako dobro skrivaju te svoje epizode prejedanja i povraćanja. Osobe tako mogu godinama živjeti s bulimijom, a da ni najbliži ne znaju za to. S druge strane, imamo i drugu krajnost, poremećaj prejedanja, uz koji je najčešće vezana povišena tjelesna težina ili pretilost”, navodi Balabanić Mavrović.
‘Osobe trebaju stručnu pomoć’
Nadalje, Balabanić Mavrović navodi da je kod poremećaja hranjenja ključno to da osobe odnos prema hrani i tijelu postavljaju kao centralnu točku samovrednovanja. Osobe tada misle da je jedino ispravno ako ne jedu ili nisu jele, ali čim pojedu malo više, onda se osjećaju kao da nisu vrijedne te kao da niti jedni drugi talenti ili sposobnosti nisu važni. “Osobe se tako procjenjuju kroz broj, odnosno vrijednost na vagi”, objašnjava Balabanić Mavrović.
Prema podatcima koje su prije nekoliko godina analizirali iz Centra za poremećaje hranjenja BEA, procjenjuje se da u Hrvatskoj oko 40 tisuća osoba ima neki od oblika poremećaja hranjenja, ali da pojedinci koji su stručnjaci u tom području smatraju da je realan broj oboljelih još i veći. “Veliki broj poremećaja hranjenja se ne prijavljuje, ne liječi i osobe su većinom izvan zdravstvenog sustava. Ljudi ne razumiju da je to zapravo psihijatrijska dijagnoza, mentalni poremećaj i da osobe trebaju stručnu pomoć da bi izašle na kraj s poremećajima hranjenja”, poručuje Balabanić Mavrović.
U Centar za poremećaje hranjenja BEA godišnje se javi između 200 i 250 novih članova, iz Hrvatske i okolnih zemalja, a usluge pomoći Centar nudi uživo i online. “Jako puno imamo mladih, maloljetnih osoba i tu se prije svega javljaju roditelji. Naravno, imamo i punoljetne osobe, mlađe i one zrelije dobi. Poremećaj hranjenja ne bira. Javljaju nam se ljudi koji imaju anoreksiju, bulimiju i poremećaje prejedanja, to su nam nekako tri glavna poremećaja s kojima radimo svakodnevno”, navodi Balabanić Mavrović.
Bolest o kojoj se ne priča, a potpuno paralizira: Dubravka morala uzeti preko 300.000 tableta
Oporavak može trajati godinama
Kada je u pitanju liječenje pojedincama s poremećajem hranjenja, iz Centra navode da usko surađuju sa zdravstvenim sustavom.
“Osim psihoterapijske, psihološke i nutricionističke podrške koju Centar može ponuditi, vrlo je često potrebno i hospitalno liječenje. Hrvatska ima jako dobre stručnjake koji znaju raditi s poremećajima hranjenja, međutim kapaciteti su dosta ograničeni, tako da se dosta čeka, recimo za ulazak u dnevnu bolnicu ili neke druge usluge”, navodi Balabanić Mavrović.
“Centar BEA kao savjetovalište pokušava nadoknaditi i pomoći oboljelim osobama. Psihoterapijski, nutricionistički dio, grupe podrške, podrška za roditelje, Centar to nadopunjava s obzirom na to da je oporavak od poremećaja hranjenja višegodišnji i prosječno traje od četiri do šest godina. Tako da je ispred cijele obitelji, a i same oboljele osobe, višegodišnja borba za zdravlje. Oporavak nije pravocrtan, malo ide dobro, pa onda možda može doći neka kriza. Centar sa svih strana nastoji pomoći osobama da napreduju i dođu do oporavka”, zaključuje Balabanić Mavrović.
