Više do 250 tisuća ljudi prati patera Stjepana Ivana Horvata na društvenim mrežama. Jedan od razloga je što popularni svećenik svakodnevno inspirira mudrim porukama koje nalazi na internetu. Ove je nedjelje odabrao još jednu temu koja je izazvala brojne komentare. Prenosimo nedjeljnu poruku pater Horvata.
“— Mama, opet ti je svjetlo gorjelo cijelu noć! — povikao je Marko, ulazeći ljutito u kuhinju.
— Eh, zadrijemala sam, sine… gledala sam seriju i nekako me uhvatio san — nasmiješila se tiho gospođa Helena.
— U tvojim godinama treba spavati noću, a ne sjediti pred televizorom!
Majka se samo nasmiješila. Nije ništa odgovorila.
Primila je džemper uz prsa da se ne vidi kako joj tijelo lagano podrhtava od hladnoće.
Marko je živio u istom gradu, ali svraćao je rijetko. Uvijek „kad stigne“.
— Donio sam ti voće i one tablete za tlak — rekao je brzo.
— Hvala ti, sine. Neka te dragi Bog čuva — šapnula je blago.
Htjela mu je dotaknuti lice, ali on se povukao.
— Moram ići, imam sastanak na poslu. Nazvat ću te ovih dana.
— Dobro, sine. Pazi na sebe — odgovorila je tiho.
Kad su se vrata zatvorila, dugo je gledala kroz prozor, prateći kako nestaje iza ugla ulice.
Stavila je ruku na srce i šapnula:
— Pazi na sebe… jer meni nije još puno ostalo.
Sljedećeg jutra poštar je ubacio nešto u staro sanduče.
Helena je polako došla do kapije, izvadila požutjelu kuvertu vlastitim rukopisom:
„Za mog sina Marka — kad mene više ne bude.“
Sjela je za stol, uzela olovku i počela pisati, iako joj se ruka lagano tresla:
„Moj dragi,
ako ovo čitaš, znači da nisam stigla reći sve.
Znaj da majke ne umiru.
One se samo sakriju u srcima svoje djece — da manje boli.“
Pogledala je staru fotografiju — mali Marko s oguljenim koljenima, nasmijan nakon pada s drveta.
„Sjećaš se kako si tada plakao i zaklinjao se da više nikada nećeš ići tako visoko?
A ja sam te naučila da se mora ustati.
Željela bih da znaš ustati i sada — ne tijelom, nego dušom.“
Složila je pismo i potpisala:
„Staviti kod kapije onog dana kad odem.“
Tri tjedna kasnije zazvonio je telefon.
— Gospodine Marko, ovdje medicinska sestra iz klinike… Vaša majka preminula je noćas.
Marko je zanijemio. Samo je zatvorio oči.
Kad je stigao u njezinu kuću, zrak je mirisao na lavandu i tišinu.
Na stolu je stajala šalica s otiskom ruža za usne.
U sandučiću je ležalo pismo adresirano na njega.
„Ne plači, sine. Suze ne vraćaju ono što je otišlo.
U ormaru sam ostavila tvoj plavi džemper. Prala sam ga više puta — miriše na djetinjstvo.“
Marko nije izdržao.
Svaka riječ pekla je poput uspomene koju se ne može vratiti.
„Nemoj se kriviti. Znala sam da imaš svoj život.
Ali znaš… majke znaju živjeti i od mrvica pažnje svoje djece.
Rijetko si zvao, ali svaki tvoj poziv bio je za mene blagdan.
Ne želim da patiš. Samo želim da zapamtiš:
Uvijek sam bila ponosna na tebe.“
Na kraju je stajala još jedna rečenica:
„Kad ti bude hladno — stavi ruku na srce.
Osjetit ćeš toplinu. To sam ja — još uvijek u tebi.“
Žustra rasprava zbog gosta emisije ‘Nedjeljom u dva’: ‘Kako vas nije sram, licemjerje na tanjuru’
Paо је na koljena, pritisnuvši pismo uz prsa.
— Mama… zašto nisam dolazio češće? — šapnuo je.
Kuća je šutjela.
Zaspao je tamo, na podu, kraj stola.
Ujutro su zrake sunca probile stare zavjese.
Ustao je i počeo dodirivati stvari — šalice, fotografije, njezinu omiljenu fotelju.
Na hladnjaku je pronašao ceduljicu:
„Marko, skuhala sam sarmu i stavila u zamrzivač. Znam da ćeš opet zaboraviti jesti.“
Suze su same potekle.
Prolazili su dani, ali mir nije dolazio.
Radio je, živio, ali mislima je stalno bio tamo — u kući sa žutim zavjesama.
Jednog slobodnog vikenda vratio se.
Otvorio je prozor, a u sobu je uletio pjev ptica.
Poštar je opet došao do kapije.
— Dobar dan, gospodine Marko. Primite moju sućut.
— Hvala…
— Vaša majka ostavila je još jedno pismo. Rekla je da vam ga predam kad se vratite.
Marko je otvorio kuvertu.
„Sine,
ako si se vratio, znači da si poželio.
Ostavljam ti ovu kuću ne kao nasljedstvo, nego kao živu uspomenu.
Stavi cvijeće na prozorsku dasku. Skuhaj čaj.
I ne ostavljaj svjetlo samo za sebe — ostavi ga i za mene. Možda ću ga vidjeti od tamo.“
Nasmiješio se kroz suze.
— Mama… svjetlo će gorjeti svaku večer, obećavam.
Izašao je u dvorište i pogledao u nebo.
Učinilo mu se da među oblacima vidi njezin lik u bijelom džemperu, s cvijećem u rukama.
— Naučila si me živjeti, mama… Sad me nauči kako živjeti bez tebe.
Prošle su godine.
Kuća je ostala topla, puna života.
Marko se često vraćao — zalijevao cvijeće, popravljao ogradu, stavljao čajnik… uvijek kao da su dvoje.
Jednog dana doveo je svog petogodišnjeg sina.
— Ovdje je živjela tvoja baka — rekao je.
— A gdje je sada, tata?
— Tamo, na nebu. Ali nas čuje.
Dječak je pogledao gore i mahnuo rukom:
— Bako! Volim te!
Marko se nasmiješio kroz suze.
I učinilo mu se da vjetar šapuće blagim glasom:
„I ja vas volim. Oboje.“
Jer nijedna majka ne nestaje zauvijek.
Ostaje u tome kako se smiješ, kako ustaješ, kako svojoj djeci govoriš:
„Volim te.“
Jer majčina ljubav — to je jedino pismo koje uvijek pronađe svog adresata.
(Nepoznat autor)”
Tisuće reakcija
Objava je skupila više od 6 tisuća reakcija i 300 komentara u nekoliko sati.
“Evo za neuke jer mi se više ne da pojedinačno odgovarati vama izmanipuliranima ovom patetikom: S majkom imam odličan odnos, kao i s ocem. U životu su mi sve dali i to bez manipulacije. Pod sve ne mislim isključivo na materijalno, iako su i to.
Onome kome ovo nije manipulativno, tome bi trebalo oduzeti pravo glasa. Ljudi padaju na ovakve pričice i puše to pa nije ni čudno što žive skloni mazohizmu i na vlast biraju konstantno one koji ih tlače. Također, bez konkretnog prigovora rade kao moderni robovi za minimalac. Sve to ide iz kuće”, našla se jedna uzrujana gospođa. Bilo je još sličnih komentara, a ispod njezinog razvila se i rasprava.
“Kažete za sve neuke? Vama očito fali empatija”, bio je jedan od odgovora onih kojima se nije svidio njezin komentar.
Druge dirnula poruka
Drugi su pak vidjeli nešto lijepo u poruci.
“Lijepo i tužno istovremeno, našao sam se u dobrom dijelu priče. Onaj osjećaj kada uđem u roditeljski stan i ne želim ništa dirati jer sve me podsjeća na majku”
“Baš ste me rasplakali, dirljivo i poučno”
“Kako je sve istinito svaka riječ je na svome mjestu. Dok čitam ovaj test, suze mi same naviru na oči, idu kao lude” “Majka sve oprašta, jer dušom i srcem ljubi svoju djecu”,
