Spisateljica Vedrana Rudan osvrnula se na svom blogu u tekstu nazvanom ‘Zlo’ na veliku tragediju koja se dogodila u Beogradu. ‘Užasnuta sam, ali ne i iznenađena’, započela je Rudan.
‘OVO JE TRAGEDIJA SVIH NAS’ Brojne poznate osobe šalju podršku: ‘Beograde, srce mi se slama…’
‘Živimo u svijetu ispunjenom mržnjom. Ljudi, ma gdje bili, nije Amerika jedina, gaje mržnju onako kako se gaji nježna biljka. Pažljivo, predano, iz dana u dan iz godine u godinu. Postojimo kao ljudska bića samo ako imamo neprijatelja i ako uložimo svu svoju snagu u njegovo istrebljenje, napisala je poznata autorica.
‘Beogradski dječak je život doživio kao rat. Otac ga je, kad mu je bilo dvanaest, nadajmo se da mediji ne lažu, odveo u streljanu, dao mu oružje u ruke, pokazao mu metu i naučio ga pucati. U srce ili glavu papirnatog čovjeka. Ako je nacrtani lik imao dovoljno metaka u glavi ili srcu, otac je pohvalio dječaka’, dodala je.
Osvrnula se i na problematičan odnos prema prosvjetnim djelatnicima koji na dnevnoj bazi doživljavaju neugodnosti od djece i njihovih roditelja, a spomenula je i nedavni slučaj u kojem je prva dama Sanja Musić Milanović navodno urgirala oko djetetovih ocjena.
‘U Hrvatskoj je ‘prva dama’ ‘ubila’ profesoricu drugim sredstvima jer je njezinom kućnom ljubimcu dala četvorku. Je li itko u Hrvatskoj zatražio da se sudi toj spodobi? Zašto bi? Učitelji su u našim društvima bića nižeg reda, loše plaćeni glupani i glupače, probleme s njima samo metak može riješiti. Ako nisi žena predsjednika države’, smatra Rudan.
‘Ubojica, vršnjak moje unuke, nije imao mnogo izbora u sukobu sa krvoločnim svijetom u kome živi. Vidimo da se oružjem sve može riješiti, da se preko noći može postati i brejking njuz i heroj našeg doba u percepciji onih koji će slijediti primjer dječaka iz Beograda’, dodaje spisateljica.
‘Ne zavaravajmo se. Ovo je početak’
‘Ne zavaravajmo se. Ovo je početak. Potpuno je suludo očekivati od medija da pisanje o ovoj jezivoj temi svedu na minimum, onako kako su to napravili Norvežani kad su prolazili kroz isti pakao. Mi nismo Norvežani’, smatra.
‘Danas je to učiteljica ili desetogodišnji kolega iz klupe, sutra će leš biti navijač protivničkog kluba. Državo, gdje si? Objavi nam službeno da ćeš nakon trideset godina rata reći: zbogom oružje. Ti to možeš, ali nećeš. Lakše ti je lažne suze liti nad mrtvom djecom nego učiniti nešto da rastu u miru, ljubavi prema bližnjima i slobodi’, piše autorica.
‘Ne mogu pobjeći od činjenice da je moja unuka vršnjakinja ubojice i da bi jednoga dana mogla biti žrtva. Ubojica neće jer joj roditelj nije stavio pištolj u ruku i nikad joj nitko nije rekao da je u mržnji spas’, napisala je.
