Natjecatelji otkrili što se stvarno događa na HRT-u iz kulisa ‘Potjere’: ‘Malo je drugačije’

Morana Zibar (Foto: HRT)

Iza kulisa najgledanijih televizijskih kvizova u Hrvatskoj, poput ‘Potjere‘, ‘Milijunaša’ i ‘Superpotjere‘, godinama tinja tiha frustracija dijela prijavljenih gledatelja. Iako kvizovi nude priliku za znanje, samopouzdanje i zaradu, sve je više onih koji tvrde da ne razumiju kako zapravo izgleda selekcijski proces, kao ni tko ga vodi, niti zašto neki kandidati na poziv čekaju godinama, a drugi se nađu u studiju već nekoliko dana nakon prve prijave.

Na forumima i društvenim mrežama sve češće se postavljaju ista pitanja: tko bira natjecatelje, po kojim kriterijima i zašto mnogi nikad ne dobiju nikakvu povratnu informaciju? Jedan od korisnika Reddita nedavno je podijelio svoje iskustvo koje, sudeći po brojnim komentarima ispod objave, dijeli velik broj prijavljenih.

“Prije godinu i pol dana, sa 18 godina prvi sam se put prijavio na kviz. Znajući da se treba prijaviti više puta, u međuvremenu sam se prijavio dobrih 20-30 puta. Jednom sam igrom slučaja upoznao i Joška, koji me savjetovao da samo nastavim s prijavama. Meni bi to inače bila dostatna motivacija, no u međuvremenu sam saznao od dvojice prijatelja sličnog uzrasta da su pozvani na audiciju nakon nekoliko tjedana, pa čak i dana, a jedan od njih je već bio na emitiranoj epizodi. Od prethodno spomenutog broja prijava, tri puta sam radio cijeli proces ispočetka (ponovno unošenje podataka). Inbox mi je i dalje prazan. Što mi je činiti? Hvala unaprijed na odgovorima”, napisao je.

Specijalno izdanje kviza Potjera (Foto: HRT)

‘Zovu kak im se sprdne’

Njegova objava izazvala je lavinu komentara drugih korisnika koji su se pronašli u sličnoj situaciji, ali i onih s potpuno suprotnim iskustvom. Neki su dijelili priče o višegodišnjem čekanju bez odgovora, dok su drugi isticali kako su kontaktirani već nekoliko dana nakon prve prijave. “Ja se već par godina prijavljujem i čekam, a neki dan je bio lik na Potjeri i rekao je da je trebalo sedam godina da ga pozovu”, naveo je jedan korisnik. Drugi je bio još direktniji: “Zovu kak im se sprdne. Na Potjeru su me zvali dva dana poslije prijave, na Milijunaša u šest godina nikad. Ista ženska sve bira. Ak joj je tvoja prijava iz bilo kojeg razloga predosadna, nema tu pomoći.”

Pitanje tzv. “ljudskog faktora” u selekciji kandidata postaje sve glasnije. U diskusijama se često spominju imena osoba koje navodno imaju ključnu ulogu u odabiru, poput Branke i Sanje, urednica zaduženih za segment kvizova. “Branka ti je u mirovini sad već tri mjeseca”, piše jedan, dok drugi dodaje: “To sam čuo, makar je i dalje potpisana i i dalje ju često spominju. Ali bilo kako bilo, ona je na obuci natjecatelja i telefonskim pozivima (bila), a Sanja bira tko se natječe.”

Neki komentari upućuju na to da selekcija možda ovisi i o dojmu koji kandidat ostavlja, bilo vizualno, bilo osobno. “Možda im nešto ne paše na tvojoj prijavi? Nemoj ovo krivo shvatiti, ali stekao sam dojam da im ne pašu baš osobe koje vode alternativni način života. Ja sam bio na Potjeri, i kad sam pričao s poznanicima o tom iskustvu, jedan punker/rocker, inače ful pametan i načitan lik, ali izgleda ko Lux Interior u najboljim danima, kaže da se isto tako prijavljivao godinama bezuspješno.” Na tu je opasku dotični odgovorio: “Hvala na bukvici, ali imam već nekoliko kvizova na HTVu odrađenih, i pobjedu iz prve na regularnoj Potjeri. Tako da mislim da ću se snaći. Btw, ja ću biti onaj koji će uzeti najvišu ponudu.”

Ante Gelo u suzama, slomljen podijelio emotivnu objavu: ‘Plačem, kako da te sad pustim’

‘Nema pravila’

Iskustva se razlikuju i među onima koji su već sudjelovali. “Nema pravila. Prvi put su me na Potjeru zvali par mjeseci nakon prijave. Drugi put pet mjeseci nakon prvog puta. Treći put pet i pol godina nakon drugog. Četvrti čekam. Na Milijunaša su me zvali doslovno dva dana nakon prijave. Superpotjeru sam poslao barem 10 prijava i onaj test riješio minimalno 400 puta, ništa.”


U raspravu se uključuju i oni koji sumnjaju u transparentnost procesa, pa čak i u namjere samih kvizova. “Kvizevi su tu radi privlačenja sponzora. Žele ‘fotogenične intelektualce’ da bi privukli te sponzore. Ako im je natjecatelj dovoljno fotogeničan i intelektualan, dobit će pitanja koja natjecatelj zna. A ako nije dovoljno privlačan za njih, dat će im pitanje na koje ne mogu odgovoriti. Nemoj se previše s time zamarati. Umjesto toga gledaj dokumentarac od CBS iz 1992. na YouTubeu, ‘The 50 Game Show Scandal’ ili tako nešto, da vidiš što su kvizovi više manje oduvijek bili.”

U moru nagađanja pojavljuju se i konkretni savjeti. “Svaki danrješavaj njihov kviz preko onog linka. To im je pokazatelj da si spreman i na raspolaganju. Bez brige, zvat će te. Jedina caka je da to radiš svaki dan. Source: bio sam na svim HRT kvizovima zahvaljujući toj taktici. Sretno.” Drugi naglašavaju važnost tehničkih detalja. Pozivi dolaze isključivo na mobitel i samo jednom: “Neće biti ništa u inboxu nego će te zvati na mobitel na broj koji si ostavio, tako da nemoj odbijati nepoznate pozive. Zovu te jednom, ako se ne javiš, fulao si priliku. Treba dosta dugo da te pozovu, ja sam čekala šest mjeseci Potjeru i Šifru cca godinu dana.”

Foto: HRT

‘Sljedeći dan su me zvali’

 “Ja se jednom prijavio, sljedeći dan zvali jel mogu sutra na Potjeru… Međutim, nakon kaj me Krešo ulovil jedva i šlo mi tri soma eura, htio doć opet, čeko tri mjeseca i pokupio ignor nakon tog. Neće me ni Tarik u Milijunaša više.” Jedan korisnik kaže da je na Superpotjeru pokušao barem 150 puta. “A kakve dubiduse uzimaju.” “Buš došao na red kad tad, pa ćeš na svojoj koži vidjet kako je to odgovarati sa kauča, a kako tamo u studiju. Spoiler alert: Malo je drugačije”, odgovorio mu je komemtator.

Kao moguća alternativa, pojedinci savjetuju slanje maila na konkretnu HRT adresu kao metodu koja je nekima donijela rezultat. “Prijatelj koji je bio na Potjeri je pričao da se prijavljivao 2-3 godine bezuspješno, i tek su ga pozvali kad je poslao email na neku @hrt adresu. Isti tjedan je dobio poziv na snimanje.”

Dok se jedni pitaju jesu li uopće ikada imali šansu, a drugi još uvijek vjeruju u statističku pravednost sustava, čini se da istina leži negdje između. Iako se kvizovi temelje na znanju, put do natjecateljske stolice u studiju često izgleda kao spoj upornosti, strpljenja, strategije i možda, na kraju, čiste sreće.