Mlada glumica rano ostala bez majke: Preminuo joj i otac, megapopularni glumac dobro poznat cijeloj Hrvatskoj

Prošlo je 14 godina od smrti kazališne, televizijske i filmske glumice Marine Nemet Brankov. Bila je oličenje glumačkog talenta i posebnosti koja je ostavila neizbrisiv trag na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Danas bi imala 64 godine, a upravo ovo blagdansko doba posebno ju je veselilo. S mamom Slavicom rado je pekla kolače, a poslije se najviše veselila kićenju bora sa kćeri Tenom.

Napustila nas je u 50. godini života, iste godine kada je doznala svoju tešku dijagnozu. Kolege iz “Gavelle” pokušali su pomoći najbolje što su mogli. Odlučili su sav prihod od predstave Molièreova “Tartuffea”, koju su izveli za nju, donirati za njezino liječenje. Mnogima je u sjećanju ostalo kako je prilikom tog posljednjeg javnog pojavljivanja, usprkos teškom stanju, došla u kazalište s osmijehom na licu u dugačkoj haljini od crvenog baršuna, s kapom u istoj boji, koju joj je sašila kostimografkinja Marita Ćopo. Preminula je šest dana poslije.

Iako je bila zvijezda jugoslavenske kinematografije, Marina je tvrdila da joj je film donio više loših nego dobrih stvari. Donio joj je, govorila je, čekanje i maratonske pauze. Kad je 1977. snimila “Ljubavni život Budimira Trajkovića”, za njom je uzdisala cijela Jugoslavija. Svi su htjeli biti u društvu Marine Nemet, pohvaliti se da je poznaju, a ona se toga užasavala.

Jednostavna osoba

“Klonim se ljudi koji se žele družiti sa mnom samo zato što sam filmska glumica. Takvi me ljudi ne zanimaju, kao ni status ‘značajne osobe’. Ne volim usiljenost, izvještačenost. Jednostavna sam i neposredna osoba kojoj titule ništa ne znače. Imam svoje društvo, malo nas je, ali smo dobro raspoređeni i uvijek tu jedni za druge”, govorila je.

Nije voljela samoću. Žalostilo ju je kad bi oko sebe vidjela usamljene ljude. Svoje radosti i brige voljela je dijeliti. Sebe je opisivala kao hipersenzibilnu mladu ženu koja je imala svoje faze. Na njezinu je osjetljivost utjecao razvod roditelja. Teško se nosila s licemjerjem, praznim obećanjima, pohvalama s figom u džepu. “Ne volim samoću. To me ubija. Uvijek imam potrebu svoje radosti i svoje brige podijeliti s nekim”, rekla je jednom.

Imala je snove, ali je strahovala da će doći vrijeme koje joj neće dopustiti da sanja. Strahovala je od budućnosti koja joj se činila nedostižnom, baš kao i ostvarenje snova. Voljela je duge šetnje, čak i po kiši. Upitana vjeruje li u ljubav na prvi ili drugi pogled, otkrila je kako se vodila onom: “Ako je ljubav, počinje odmah.”

Domaća glumica zbog neizlječive bolesti nije htjela nastupati: ‘Izgubila sam dio vida’

Zagrebački naglasak

Supruga redatelja Vatroslava Mimice prepoznala je njezin talent za glumu još u osnovnoj školi te joj je već s deset godina ponuđena ulogu u njegovu filmu “Događaj”, u kojemu je Mimica tražio partnericu svome sinu Sergiju. Igrala je kćer ubojica i grabežljivaca (Boris Dvornik i Neda Spasojević) koja je nevinošću i neposrednošću odudarala od sredine u kojoj je odrasla.

Nakon “Događaja” uslijedio i film “Družba Pere Kvržice” u kojem je glumila Mariju. Ostali filmovi u kojima je glumila su “Snivaj, zlato moje”, “Sto minuta Slave”, “Mišolovka Walta Disneya”, “Ajmo, žuti”, “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”, “Svila, škare”, “Ujed anđela”, “Vlakom prema jugu”, “Godišnje doba Željke, Višnje i Branke”, “Probni rok”, “Tomo Bakran”, “Beliot sid”, “Posljednji podvig diverzanta Oblaka”, “Ljubavni život Budimira Trajkovića”, “Giovanni”, “Seljačka buna” i “Little Mother”.

Pravi proboj dogodio se s ulogom Mirjane u filmu “Ljubavni život Budimira Trajkovića” (1977.). Kao 17-godišnjakinja, Marina je oduševila gledatelje uvjerljivom interpretacijom djevojke koja osvaja srce povučenog adolescenta. Njezin zagrebački naglasak i suptilna izvedba učinili su je nezaboravnom, dok je film postao omiljena tinejdžerska priča tadašnje Jugoslavije.

Sporan angažman

Kao potencijalno sporan angažman jednom je prilikom spomenut film “Ujed anđela”. Postavilo se pitanje je li naštetila svojoj karijeri prihvativši ulogu u erotskoj melodrami Lordana Zafranovića netom nakon što je diplomirala na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a zbog ranijih uloga u kojima ju je publika možda drugačije doživjela.

Ostvarila je i niz televizijskih uloga. Posljednja serija u kojoj je glumila bila je “Mamutica” 2008. godine, a prije nje su bile serije “Bibin svijet”, “Zabranjena ljubav”, “Naši i vaši”, “Putovanje u Vučjak”, “Anno Domini” i “Čast mi je pozvati vas”. Okušala se i u sinkronizaciji.

U kazalištu “Gavella” glumila je od 1987. godine. Ostaje upamćena po ulogama u predstavama “Ženidba” N. V. Gogolja u režiji Bobe Jelčića; “Breza” Slavka Kolara u režiji Krešimira Dolenčića; “Ah, Nora, Nora” Henrika Ibsena i Elfriede Jelinek u režiji Paola Magellija; “Umišljeni bolesnik” J. B. P. Molierea u režiji Zlatka Boureka; “Pir pepela” Borislava Vujčića u režiji Zorana Mužića; “Kroatenlager” Miroslava Krleže u režiji Zlatka Viteza; “Paraziti” Mariusa von Mayenburga u režiji Ivana Lea Leme; “Prije sna” Lade Kaštelan u režiji Nenni Delmestre; “Naš dečko” Hávara Sigurjónssona u režiji Franke Perković; “Orfej silazi” Tennesseeja Williamsa u režiji Janusza Kice…

Kako izgleda prvi suprug Jelene Perčin: Zagrepčanima itekako poznat, a o udarcu koji je doživio danima se pričalo

Dobra duša

Posljednja u tom nizu predstava je “Alabama” Davora Špišića u režiji Darija Harjačeka, naslov koji je Marini donio jednoglasne pohvale publike i kritike, kao i nagradu “Marul”. Za istu ulogu nagrađena je od gledatelja i na Gavella & Europlakat Fairu kao najbolja glumica kazališta “Gavella” u sezoni 2009./2010.

Osim “Gavelle”, čija je stalna članica bila od 1991. godine, glumila je u i Komediji, Žar ptici, Histrionima, &TD-u. Kolege su je neizmjerno voljele i cijenile. Nazivali su je dobrom dušom “Gavelle”, opisivali kao pozitivnu, brižnu, mirnu, nasmijanu ženu koja nikad ni o nikome ništa loše nije rekla, divno biće, glumicu i prijateljicu. Pamte je po dobroti, ali i ljepoti.

Bila je u braku s pokojnim glumcem Slavkom Brankovom, kojeg je upoznala na Akademiji. Zajedno su imali kćer Tenu. Par se zajedno pojavio u televizijskom filmu Dražena Žarkovića “Ajmo, žuti!” iz 2001. godine. Iako su se Slavko i Marina rastali, ostali su dobri prijatelji. Slavko je preminuo četiri godine prije nje od raka pluća. Imao je samo 55 godina. Kada je Marina umrla, Tena je imala samo 16 godina.

Teško djetinjstvo

Glumica je upravo kćer smatrala svojim najvećim životnim uspjehom. Bez sumnje bi bila ponosna, baš kao i otac, na nju jer je nakon teškog životnog perioda nastavila stopama svojih roditelja. No na tom putu bilo je uistinu vrlo trnovito. Osim što je ostala bez roditelja, a skrb o njoj pala je na baku Slavu, Teni su javili kako se mora iseliti iz stana u kojemu je dotad živjela.

Tada osamnaestogodišnja studentica, kći pokojnih glumaca, morala je napustiti obiteljski dom jer je takvu odluku donio Grad Zagreb koji je njezinim roditeljima na korištenje dodijelio stan od 55 kvadrata na petom katu u Strojarskoj ulici. Tena je prihvatila tu odluku bez zadrške. Naime, Marina je za života uspjela uštedjeti dovoljno da si je Tena mogla kupiti drugi, manji stan u Držićevoj ulici, i iseliti se iz obiteljskog doma. Iako je taj novac bio više namijenjen za njezino školovanje i život, nije požalila. Jednom je prilikom rekla kako nakon svega ne bi ondje mogla nastaviti živjeti.

Ipak, kolege njezinih roditelja i bliski prijatelji smatrali su da je o Teninu izlasku iz roditeljskog doma trebalo razmišljati nakon što završi studij i dobije kruh u ruke. Glumac Boris Svrtan tada se žestoko obrušio na političare. “Nakon ovoga, puno bi političara trebalo napustiti ‘svoje’ stanove. Pa i bivše supruge nekih od njih kojima su te stanove ostavili. Hrvatska je socijalna ustanova samo za političare”, rekao je Svrtan.

Zagrebačka glumica bez dlake na jeziku o bivšima: ‘Kao podgrijavanje hrane iz McDonaldsa’

Nezaboravna vožnja

Da je Tena dosta slična svojoj majci, pokazalo se već tada. Samo tri godine poslije, Tena Nemet Brankov ostvarila se u prvoj kazališnoj ulozi u “Finim mrtvim djevojkama”. U to vrijeme bila je studentica treće godine Akademije. To joj je bila prva velika uloga, u koju je uskočila umjesto trudne kolegice Ivane Roščić.

“To je bila moja prva profesionalna predstava, pamtim to kao nezaboravnu vožnju u adrenalinskom parku. Uskočila sam u ulogu umjesto Ivane Roščić, imala sam 21 godinu i sve mi je djelovalo nestvarno, fanatički sam obožavala tu predstavu, gledala je više puta kao i istoimeni film, a u tom trenutku činilo mi se da ostvarujem sve svoje snove! Poljubac s Natašom pamtim kao mjesto u predstavi gdje bih se odmarala i dobivala potporu i ohrabrenje od nje u iznimno stresnoj situaciji”, opisala je jednom prilikom.

Kad je predstava završila, obuzeli su je osjećaji i jedva je suzdržavala suze. Osjećala je i svoje pokojne roditelje, prijatelje koji su sjedili u gledalištu, publiku. U “Gavellu”, kazalište u kojemu su njezini roditelji proveli cijeli vijek, nije joj bilo teško ući. “Odrasla sam ondje, na tim sam daskama provela djetinjstvo. Ugodno mi je jer su ljudi predivni prema meni. I danas me paze i čuvaju”, komentirala je. Otkrila je tada kako rado gleda filmove i serije svojih roditelja.

Dobar osjećaj

“Imam privilegij koji drugi koji su ostali bez roditelja nemaju. Uvijek im mogu vidjeti lice, čuti glas, vidjeti ih sretne u tom poslu koji su oboje voljeli. Sretna sam jer su tu ljubav prenijeli na mene. I to mi nitko ne može oduzeti”, istaknula je Tena, koja je tada imala veliku želju okušati se u filmu. “Svako jutro, kad se pogledam u ogledalu, vidim na sebi neku maminu ili tatinu gestu, crtu, bilo što. Ima puno stvari koje radim identično kao i oni, od pranja posuđa, vješanja veša do gledanja”, opisala je.

Odonda smo je vidjeli u serijama “Crno-bijeli svijet”, “Počivali u miru”, “Novine”, “General” i “Šutnja”, a prije dvije godine publiku je osvojila i u seriji “Kumovi” u ulozi Valentine, bivše Jankove ljubavi (njega glumi Momčilo Otašević), a već za svoju prvu ulogu u filmu “Trampolin” osvojila je Zlatnu Arenu.

“Lagala bih kad bih rekla da nije dobar osjećaj biti nagrađen za uloženi veliki trud i rad, ali svakako ne razmišljam o tome dok gradim ulogu”, istaknula je jednom.

Omiljena glumica progovorila o teškoj bolesti sa samo 20 godina: Ovo je bio prvi znak da nešto nije u redu

Simbol snage

U intervjuu za Story otkrila je kako je na nju utjecao gubitak roditelja u ranoj dobi. “Da toga nije bilo, ne bih se nikad formirala u osobu kakva sam danas, a zahvalna sam na ovome što sam postala, koliko god je put bio težak. Imala sam prekrasno djetinjstvo, a možda je i bolje da sam preskočila pubertetski dio i nadoknadila ga malo poslije. Više ću ga cijeniti. Imala sam baku koja se brinula o meni i naučila me kako da opstanem, prekrasne prijatelje, i nikad zapravo nisam bila sama.

No najgore je preuzeti odgovornost za sebe, prehraniti se, baviti se papirologijom, a pritom biti i majstor u kući. To je sve došlo prerano. Mojim je prijateljicama to novitet i zanimljivo ih je promatrati sa strane, pomagati u rješavanju problema s kojima sam se ja borila kao sedamnaestogodišnjakinja. Ali uvijek treba njegovati dijete u sebi i opirati se odrastanju. Djeca imaju velike snove i sve je moguće kad si dijete pa odrastanje nije na mojem popisu stvari koje moram napraviti”, istaknula je.

Iako smatra da je odabrala pravu profesiju, priznaje da je u počecima glumačke karijere od mlađih kolega čula kako je određene uloge dobila “preko veze”. “Teško je, puno nas je, a posla nema previše, tako da to nikad nisam nikom uzela za zlo. Bilo je perioda kad ni ja nisam imala za kruh, tako je to u našem poslu”, komentirala je za 24 sata.

Radiodrame

Kao što je to voljela Marina, i Tena posebno uživa u snimanju radiodrama, a i sama je pomalo kritičarka ženskih uloga. Na pitanje razmišlja li o međunarodnoj karijeri, otkrila je kako često sanja da glumi u nekom akcijskom ili horor-filmu “u kojem neću zamišljeno gledati kroz prozor i pušiti cigaretu, ali tko ne sanja o tome u Hrvatskoj? Razmišljam, i to sve više u zadnje vrijeme. Voljela bih nove izazove”.

Marina Nemet nije bila samo glumica; bila je simbol snage, otpornosti i umjetničke dosljednosti. Njezina uloga u oblikovanju kazališne scene, kao i njezina hrabrost u sučeljavanju s osobnim izazovima, i dalje inspiriraju.

Njezina kći Tena nastavlja taj put, slaveći roditeljsko nasljeđe i podsjećajući nas na važnost borbe za dubinu i istinu, kako u umjetnosti tako i u životu.