Na društvenim mrežama izrazito je popularan svećenik pater Stjepan Ivan Horvat. Jedan od razloga su mudrosti koje pronalazi na internetu objavljuje ih na svojoj Facebook stranici i tako svakodnevno inspirira više od 250 tisuća svojih pratitelja.
U ponedjeljak je objavio prekrasnu anegdotu o ljubavi koja je izazvala više od četiri tisuće reakcija i više od stotinu komentara. Prenosimo njegovu objavu koja je izazvala buru emocija među pratiteljima.
“Prošle nedjelje svratio sam kod roditelja na večeru.
Ništa posebno — pečena piletina, pire krumpir i ona ista tiha glazba koju slušaju godinama.
Kad sam bio dijete, nedjeljne večere bile su bučne.
Televizor je bio glasan, smijeh je odzvanjao kuhinjom, tata je rezao piletinu dok je mama vikala što još trebaju pripremiti.
Ali sada… je drugačije. Mirnije. Tiše.
Kao da i samo vrijeme ovdje sporije prolazi.
Nakon večere ostao sam pomoći oko pospremanja.
Mama me odmah odmahnula rukom — rekla je da ona ima svoj “sustav”.
Tata se samo nasmiješio i počeo slagati posuđe.
Promatrao sam ih kako se kreću jedno oko drugoga — ples toliko poznat da nije trebao ni glazbu ni riječi.
Mama je zaboravila gdje je ostavila kuhinjsku krpu, a prije nego što je stigla pitati, tata joj ju je već pružio.
Tata je ispustio žlicu, a mama se, ne gledajući, sagnula da ju podigne.
Svaki pokret bio je sitan, gotovo neprimjetan — ali ja sam to vidio.
Oni su sada postali ruke jedno drugome.
Kad sam bio mlađi, mislio sam da je ljubav glasna — vatrometi, veliki izrazi, dramatične riječi.
Ali stojeći tamo, u toj tihoj kuhinji, gledajući kako se oslanjaju jedno na drugo bez ijedne izgovorene riječi, shvatio sam: ljubav s vremenom postaje tiša.
Ne manja.
Samo dublja.
Kasnije te večeri, dok sam odlazio, tata je pomogao mami obući kaput.
Lagano joj je povukao rukave, poravnao ovratnik i poljubio je u vrh glave.
Bio je to najjednostavniji prizor — nešto što sam vjerojatno vidio tisuću puta prije.
Ali ovaj put mi se grlo stegnulo.
Jer sam shvatio: gledam ljude koji su nekada nosili mene — kako sada nose jedno drugo.
I svaki dan, tako vrijeme prolazi — nježno, tiho, tu pred našim očima.
Mislimo da odrastanjem naši roditelji polako blijede u pozadini, ali zapravo…
oni nas uče kako voljeti nekoga cijeloga života.
Zato sada, kad ih posjećujem, ne žurim.
Sjednem.
Slušam.
Pustim ih da mi pričaju priče koje već znam — jer jednog dana, te će priče biti sve što mi je ostalo od njihovih glasova.
Ljubav ne mora uvijek grmjeti.
Ponekad šapuće kroz škripave podove, kroz poglede koji se sretnu, kroz način na koji se dvije ruke istovremeno posegnu za istim tanjurom.
(Nepoznat autor)”
Tisuća reakcija na ‘Dobro jutro’, Ognjenu i Maji knedla u grlu: ‘Moramo svi biti malo više ljudi’
‘Kreni suzo, bit će lakše’
Tisuće reakcije svjedoče kako je pater još jednom uspio dotaknuti srca mnogih.
“I tako…dok čitam još jednu dirljivu, toplu priču…osjetim peckanje u oku, knedlu u grlu.
Kreni suzo, bit će lakše. A bile su mi dosadne, uvijek iznova pričane. Sad poželim da postoji vremeplov”,
“Taklo me u sridu. Oko je zasuzilo. Sjećanja naviru. Odavno ih nema, ali žalim za svaku izgubljenu priču”,
“Vjerojatno nešto najljepše, najdublje i najsnažnije što sam o ljubavi pročitala. Jednostavno, mirno, tiho i nježno”, nizali su se komentari.
