Nakon blagdana Svih svetih katolici u Hrvatskoj obilježavaju Dušni dan. Naziva se još Spomen svih vjernih mrtvih. Za razliku od Svih svetih Dušni dan posvećen je molitvi za duše koje još čekaju ulazak u nebesku slavu.
Dok se 1. studenoga slave sveci i duše koje su već postigle nebesko blaženstvo, Dušni dan je posvećen molitvi za duše onih vjernika nisu potpuno očišćeni od posljedica svojih grijeha.
Molitva na Dušni ima posebnu moć. To je dan kada živi, prema katoličkom vjerovanju, svojim molitvama, dobrim djelima i svetom misom mogu pomoći dušama u čistilištu da što prije dosegnu vječni mir.
Posjećivanje groblja, paljenje svijeća i ukrašavanje grobova cvijeće izraz su vjere u zajedništvo živih i mrtvih te nade u ponovni susret u vječnosti.
Raj, pakao i čistilište
Teološka osnova Dušnog dana leži u katoličkom nauku o čistilištu. Prema vjerovanju, duša nakon smrti može otići na jedno od tri mjesta: u raj, pakao ili čistilište. U raj odlaze duše koje su umrle u stanju savršene milosti, dok u pakao odlaze one koje su se svjesno i neopozivo okrenule od Boga.
Čistilište se, pak, shvaća kao prijelazno stanje ili proces pročišćenja. Ono je namijenjeno dušama koje su umrle kao Božji prijatelji, ali još nose teret lakših, oproštenih grijeha ili nisu u potpunosti odslužile kaznu za teške grijehe.
To nije mjesto kazne u smislu osvete, već stanje u kojem se duša čisti “kao ognjem” kako bi postala savršeno sveta i spremna za susret s Bogom.
Upravo ta vjera da živi mogu pomoći mrtvima potiče katolike da na Dušni dan intenziviraju svoje molitve, prikazuju mise za pokojne i traže oproste, vjerujući da time skraćuju vrijeme pročišćenja svojim voljenima.
Milostinja
Uvođenje dana za spomen svih vjernih mrtvih pripisuje se svetom Odilonu, opatu benediktinskog samostana Cluny u Francuskoj.
Krajem 10. stoljeća on je odredio da se 2. studenoga u svim samostanima pod njegovom upravom služe mise i mole molitve za duše u čistilištu. Budući da je Opatija Cluny u to vrijeme bila jedno od najutjecajnijih duhovnih središta Europe, ovaj se običaj brzo proširio preko benediktinske mreže samostana diljem zapadnog kršćanstva.
Rim je ovu praksu službeno prihvatio tek u 14. stoljeću. Odilon je također naglasio važnost djela milosrđa, povezujući molitvu za mrtve s davanjem milostinje siromašnima, kao način pomoći dušama.
Središnji dio Dušnog dana je slavlje svete mise. Osim sudjelovanja u misi, vjernici posjećuju groblja, koja tih dana postaju mjesta svjetla i molitve. Svijeće koje se pale simboliziraju Krista kao “svjetlo svijeta” i vjeru u vječni život, dok cvijeće predstavlja nadu u uskrsnuće.
