Drama uoči Thompsonovog koncerta u zagrebačkoj Areni: Brojni strahuju od onog što dolazi poslije

Uoči ljetošnjeg koncerta koji je Marko Perković Thompson održao na zagrebačkom Hipodromu, upisujući se u povijest svjetske glazbe, velik dio domaćih medija, političara, društvenih kroničara i sigurnosnih stručnjaka najavljivao je incidente. Neki su u svojim morbidnim zlogukim proroštvima išli toliko daleko da su, pozivajući se na broj od oko pola milijuna ljudi, koliko ih je nazočilo tom događaju, predviđali broj mrtvih. Na njihovu žalost, to se nije dogodilo.

Pokazalo se da je publika Marka Perkovića Thompsona na svim koncertima “ista”, o čijoj miroljubivosti svjedoči i podatak da na Hipodromu nije došlo čak ni do međusobnog ćuškanja, kakva su uobičajena na gotovo svakom koncertu, a kamoli među toliko ljudi. Policija gotovo da i nije imala posla. Umjesto da nasjedne na provokacije, Thompsonova publika na koncertu se ponijela tako dostojanstveno da ni najveći kritičari popularnog glazbenika nisu mogli napraviti ništa drugo doli mu odati priznanje na tome što je uspio na jednom mjesto okupiti pola milijuna ljudi koji su slavili vjeru, ljubav i domovinu. Slava domovine, vjere, ljubavi i obitelji i jesu temeljne vrijednosti te ono na čemu Thompson godinama gradi svoju glazbenu karijeru, pri čemu se nerijetko susreće s prozivkama i kontroverzama koje mu lijepe drugi. I nije to ništa novo. Prašina se dizala i oko koncerta na maksimirskom stadionu 2008., kada je Thompson prvi put, promovirajući album “Dolazak Hrvata”, na pozornicu iznio za njega ručno rađeni mač s ugraviranim početnim riječima molitve Oče naš, koji je postao neizostavni dio njegove koncertne scenografije.

Napadalo ga se i prije, a vlasti u Njemačkoj i Austriji koncerte su mu branili samo i isključivo – i to treba jasno reći – na temelju jednostranog pisanja lijevoorijentiranih i ideološki ostrašćenih medija koji su ga nastojali ocrnjivati kadgod i gdjegod bi stigli, posebno početkom 2000-tih, kada su potrebne demokratske promjene popraćene i nepotrebnim valom postjugoslavenstva, jugonostalgije i veličanja zločinačkog komunističkog režima.

Najveći promotori

Dakle, za Thompsona je sve ovo sasvim poznata situacija s kojom on nema nikakvih problema. Svatko tko si je dao barem deset minuta truda da pročita tekstove njegovih pjesama, od kojih se neke bez problema mogu smatrati veoma kvalitetnom domoljubnom poezijom, dobrano bi se namučio izvući iz njih ijedan “krvoločni”, “povampireni”, “ustaški” ili “fašistički” stih. Thompson se s takvim medijima nije, poput kvazizvijezda koje gledamo u udarnim terminima TV kuća, obračunavao u talk showovima, u intervjuima ili u skandaloznim ispadima.

Što je imao reći, poručio je stihom na tadašnjem maksimirskom koncertu, stihom iz pjesme “Neka nitko ne dira u moj mali dio svemira”, a koji glasi: “Napadaju ta sluganska pera, k’o da oni branili su sela… I samo zato za njih sam fašista, a nikad nisam htio tuđe ništa, samo nju, zemlju slobodnu”. I tu leži jedna od tajni Thompsonova fenomena. On, naime, ne daje intervjue. Ne ispovijeda se javnosti, ne drži monologe, živi samozatajnim, obiteljskim životom, bez skandala i afera, bez kojih bi ostatak estrade teško platio režije. Šutke stvara pjesme, probijajući se do publike u novije vrijeme uglavnom preko društvenih mreža. No, kao što je to na nedavnoj tiskovnoj konferenciji rekao jedan od članova njegova tima, Thompsonovi najveći promotori su ljevica.

“U šali nekad kažemo da ih moramo nazvati i tražiti broj računa kako bismo im mogli platiti PR usluge”, nasmijali su tada Mirko Gudelj i Thompsonov menadžer ZdravkoBarišić novinare na konferenciji. Ali, rekli i pravu srž stvari jer su uglavnom oni koji najviše zabranjuju Thompsona i vrište protiv njega njegovi najveći promotori. Logičnim raspletom, Thompson se tako kroz sve ove godine uspio profilirati u ikonu domoljublja, ali i u svojevrstan simbol otpora naroda koji je ovakvu Hrvatsku, temeljenu na demokršćanskim načelima, želio onoga trenutka kada se stvarala na krvi hrvatskih branitelja, među kojima je i velik broj Thompsonovih obožavatelja.

Simbol borbe

Opadanje popularnosti ljevice može se dijelom objasniti i tim “odnarođivanjem” odnosno neshvaćanjem političkog pulsa vlastitog naroda, a koji je često u ritmu Thompsonovih budnica.
Što se “Bojne Čavoglave” tiče, njezin je neodvojiv dio, točnije njezin sam početak, poklič “Za dom spremni”. Stav o tome zauzele su i najviše sudske instance u Hrvatskoj. Pjesma je nastala na početku devedesetih, kada su hrvatski sinovi maltene goloruki išli na tenkove “četvrte najmoćnije armije na svijetu”, kada je krv nevinih, krv pobijene vukovarske djece natapala tlo, a urlici mučenih i zlostavljanih parali vrištine od slavonskih ravni do Thompsonove Dalmatinske zagore.

Pjesma je nastala u mračnim vremenima, ali je onima u rovovima davala snagu da izdrže, da daju još jedan miliamper energije, da proliju još kap znoja, prijeđu još metar u obrani teritorija Obiteljima je davala inat i snagu da izdrže u skloništima, bez struje i vode, strahujući za najmilije na bojišnicama. “Bojna Čavoglave” (p)ostala je simbol Domovinskog rata, a njezino povezivanje s ustaštvom 2025., 80 godina nakon što je nestala zločinačka NDH, zlonamjerno je, iskonstruirano i jednostavno glupo. Pjesma je to koja se pjevala i u rovovima i na proslavama, uvijek ista, neizmijenjena.

I da, pjesma koja jest politička, jer je u takvim političkim uvjetima stasala, baš kao i Thompson kojeg su narod, ponajprije branitelji, a zatim i drugi domoljubi, prepoznali kao simbol borbe. Činjenica je da Thompson, ma koliko šutio i odmicao se od politike, već dugo nije samo glazbenik. Da poželi, već na idućim izborima mogao bi postati predsjednik, pozvati narod u pobune i izvući naciju na ulice. Samim time, Thompson mnogima predstavlja opasnost.

Krenulo nanovo

Svaka normalna država strahovala bi da neki nacionalistički fanatik ima toliku moć da “u roku keks” skupi pola milijuna ljudi na jednom mjestu. Pobojali bi se nereda, demonstracija, nasilja. Ali to što Thompson svih ovih više od 30 godina, koliko je na sceni, pokazuje upravo je suprotno. Thompson, unatoč silnoj i nespornoj moći, bolje rečeno utjecaju koji drži u rukama, nikad nije iskazivao nikakve rušilačke namjere. Nije pozivao na štrajkove, bojkote i ratove. Pozivao je na zajedništvo, bogoljublje i čovjekoljublje. Pokazao je time što znači vladati utjecajem i pritom biti odgovoran, podjednako gromoglasan i odmjeren, ali uvijek i bez iznimke autentičan.

Thompson je, dakle, fenomen što se daje naslutiti godinama, ali sve je nanovo krenulo od ljetos otkako je održao svoj povijesni koncert nakon kojega se potpuno transformirala domaća politička scena. Odjednom je i inače centristički nastrojeni premijer Andrej Plenković poželio biti u njegovom društvu, demonstrirajući to na društvenim mrežama. Lijevi dio oporbe vidi u tome premijerovu pogrešku i sramotu, iako bi, u demokraciji barem, bila sramota da premijer svih građana zemlje od jedva tri i pol milijuna stanovnika ignorira čovjeka koji okuplja i kojeg voli i poštuje najmanje pola milijuna ljudi u Hrvatskoj, a to su samo oni koji su na koncert došli, jer ne treba zanemariti ni golem broj Thompsonovih fanova koji iz nekog razloga nisu bili na Hipodromu.

U prvi red Thompsonu su se ugurali i razni lideri desnice, uključujući i ministra obraneIvana Anušića i predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, za kojeg se nikad nije smatralo da u sebi ima naznake konzervativca. Ne treba ih vidjeti ni sada. Plenković, Anušić i Jandroković iskusni su političari, dolaze iz pozicije desno-centrističke vlade i prirodno je da će, radi svog biračkog tijela, doći biti viđeni na tako golemom skupu, kakva ne bi mogle održati ni sve političke stranke u Hrvatskoj zajedno.

Istinski miljenik

I tu je ljevica prvoloptaški “skočila na noge”, pokušavajući ušićariti pokoji politički bod na takozvanom antifašizmu koji je, u izvedbi današnjih lidera SDP-a i Možemo, bliži autokraciji, isključivanju i demoniziranju neistomišljenika te totalitarizmu nego bilo kojem drugom obliku vlasti, što je istinski tužno za hrvatski politički život. No, činjenica je da je Hipodrom donio nove okolnosti. “Rađaju se neka nova dica”, pjeva Thompson u jednoj svojoj pjesmi. S Thompsonom je domoljublje zaživjelo i izvan političke scene. Njegove su se pjesme i dosad pjevale, a sada i češće, na svadbama, može ih se čuti na svakoj fešti na kojoj se okupljaju mladi i istinski je miljenik naroda.

Ne treba pritom zanemariti ni činjenicu da je Thompson oko sebe uvijek okupljao vrhunske glazbenike, aranžere, producente, a hipodromski spektakl scenski je i produkcijski odrađen na razini najvećih svjetskih glazbenih zvijezda. Ima, naravno, i onih koji ga ne vole, ali upada u oči kako su to baš oni koji u njemu vide samo “povampirenog ustašu”, ne sporeći njegove pjesničke, vokalne i glazbene kapacitete.

Uostalom, stariji će se sjetiti kako je tadašnji član, a kasnije predsjednik SDP-a, aktualni pulski gradonačelnik Peđa Grbin “uhvaćen” kako u ležernom ambijentu uz alkoholna pića u sav glas pjeva upravo – “Bojnu Čavoglave”. Nije tajna da su to vremena u kojem su se na partijima SDP-ove mladeži orile, a vjerojatno i danas, “Od Vardara do Triglava”, Brenina “Jugoslovenka” ili “Druže Tito, mi ti se kunemo”. Taj događaj kada je kasniji šef Partije urlao “Čavoglave” svakako ulazi u bizarniji i senzacionalniji dio anala hrvatskog političkog licemjerja i pokazuje da se Thompson itekako rado sluša i pjeva i u lijevim redovima, ali je, eto, sramota kada se to dozna.

Odabrani datum

A podosta toga o Thompsonu posljednjih mjeseci moglo se čuti i u Saboru, gdje se po običaju uskomešala ljevica koju je svojedobno vrhunski opisao pokojni saborski zastupnik Ante Kovačević. “Puno više političara i novinara je izgubilo Jugoslaviju nego dobilo Hrvatsku”, kazao je Kovačević proročanski. I premda Kovačević već neko vrijeme nije među živima, njegova misao živa je i danas na domaćoj medijsko-političkoj sceni koja voli glumiti demokratičnost. Da kojim slučajem živimo u istinskoj demokraciji, tada bi Thompson održavao koncerte za svoju publiku i to jednostavno ne bi bila tema, no pitanje je od čega bi onda živio onaj dio zastupnika koji godinama parazitira u Saboru šireći podjele u društvu koje je poprilično jasno zauzelo domoljubnu stranu.

No, ljevica po običaju voli glumiti da je intelektualno superiornija od onih koji promiču domoljublje pa iz te perspektive nastupaju i prema Thompsonu, koji je u zagrebačkoj Areni ovog prosinca želio održati dva koncerta. Termin za prvi koncert dogovorio je kad i Hipodrom. Među morbidnijim spinovima koji se mogao čuti u javnom prostoru proteklih tjedana jest da je Thompson namjerno odabrao datum 27. prosinca jer će se koncert produljiti iza ponoći na 28., dan smrti ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Samo bi krajnje dezorijentiran um mogao iskonstruirati situaciju u kojoj bi pjevač, koji je, dakle, po njima ustaša i fašist, pjesmom slavio smrt ustaškog vođe.

Taj su spin u Thompsonovu timu jasno razmontirali kada su rekli da je datum 27. prosinca Thompsonu odredio upravo zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, odnosno Možemo koji drma Zagrebom, pa tako i Arenom. “Nama je datum bio nebitan, mi smo samo rekli da želimo koncert u prosincu, a oni su ponudili 27., a kada smo vidjeli da se u virtualnoj čekaonici stvaraju redovi i da je prvi koncert rasprodan, zatražili smo još jedan koncert dan kasnije, kao što to rade i drugi pjevači kada rasprodaju Arenu”, demistificirao je “slavlje Pavelićeve smrti” Zdravko Barišić.

Zeleno svjetlo

Dodao je da su se i Hipodrom i Arena dogovarali uz Tomaševićevo politiziranje. “Jasno nam je rečeno kako bi njima politički više odgovaralo da koncert na Hipodromu bude nakon lokalnih izbora. I na to smo pristali jer nam nije bio bitan datum, nego održati koncert”, kazao je još Barišić. Treba znati da u tom trenutku gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, kojeg su očekivali lokalni izbori, nije imao druge doli dati zeleno svjetlo za održavanje koncerta na kojem se okupilo pola milijuna ljudi. Bio je to vjerojatno prvi put kada je Thompson zadao izravan i politički bolan udarac Tomaševiću, jer je zagrebačkom gradonačelniku postalo jasno da drugi mandat može zaboraviti ako Zagrepčanima zabrani koncert.

Kada je Tomašević stigao na vlast i postigao ono što je želio od Thompsonova nastupa u Zagrebu, došlo se do toga da sad ipak ne može jer je gradonačelnik tako odlučio. Tomašević se s Thompsonom obračunao i utoliko što je doveo u pitanje izvedbu njegove pjesme “Bojna Čavoglave” u kojoj je ljevici, kao što je poznato, problematičan pozdrav “Za dom spremni”. No, svoje se najpopularnije pjesme Thompson neće odreći. Posjetitelji hipodromskog koncerta primijetili su, možda, da na repertoaru nije bilo pjesme “Anica, kninska kraljica”. Zanimljivo, iako je i ta pjesma dobra za napasti Thompsona, jer eto stiha “zbog Anice i bokala vina, zapalit ću Krajinu do Knina, zapalit ću dva-tri srpska štaba, da ja nisam dolazio džaba”, nekako nikad nije stekla dovoljnu popularnost (ili omraženost) lijevih elita.

Pjesma je s vremenom isparila s koncertnog repertoara Marka Perkovića Thompsona, koji iza sebe ima više od stotinu pjesama za čije bi izvođenje koncert trebao trajati barem čitavu noć. No, svaki put kada su se obrecnuli na “Bojnu Čavoglave”, lijevi su političari i mislioci ponovno potpaljivali plamen prkosa koji ta pjesma nosi u svom naboju. Publika tu pjesmu na koncertima želi i očekuje, dijelom i baš zbog toga jer je toliko puta napadana i zabranjivana, pa uistinu nema razloga da je Thompson koji je primarno kao pjevač, moralno gledano, vjeran i odgovoran isključivo svojim fanovima, prestane pjevati.

Crni vojnik

Takvo što je u najmanju ruku suludo za očekivati, i to dobro zna i Tomašević, koji je braneći Thompsonu drugi koncert odlučio pokušati obraniti, ili možda bolje rečeno oporaviti, svoju poziciju na ljevici, uzdrmanoj zapravo time što mu je ljetos upravo on omogućio da održi svoj povijesni koncert. U Tomaševićevu obranu, mora se reći da to nije bila laka odluka jer svaka je – pogrešna. Zabrani li koncert, gubi izbore, dopusti li ga, gubi ugled na radikalnijoj ljevici iz koje prirodno potječe.Odlučio je zadržati fotelju, a ugled pokušati vraćati iduće četiri godine, pri čemu je jedan od prvih koraka upravo naglo odlučno i namršteno lice koje kaže: “Ja sam odlučio da Thompson neće pjevati drugi dan u Areni!”. Pa zar je to opadajuće lijevo biračko tijelo toliko naivno da je progutalo taj spin?

Nakon tog ljetošnjeg Thompsonova koncerta koji je oživio domoljublje, oživjele su nakon godina zatišja i razne ljevičarsko-aktivističke udruge unutar čijih je redova ovih dana organiziran antifašistički marš koji se održao po gradovima diljem Lijepe Naše. Uoči marša svjedočili smo i braniteljskom nezadovoljstvu i otkazivanju različitih srpskih kulturnih manifestacija financiranih iz hrvatskog državnog proračuna u studenom, mjesecu kolektivne hrvatske tuge i sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Sve se događalo nekako brzo, no istodobno i prirodno, pa je ljevica zaključila da je ljetos pušten duh iz boce koji će se u tu bocu teško vratiti. Duh koji oni vide kao crnog vojnika s golemim ‘U’ na čelu, a koji hrvatska mladost gleda kao na priliku da slave ljubav prema zemlji u kojoj su rođeni i odaju počast onima koji su im to omogućili.

Što god da je ljetos probuđeno, za očekivati je da će i ovaj zimski Thompsonov koncert u Areni utjecati na događanja na političkoj sceni, tim više što je zabrana održavanja drugog koncerta već izazvala val nezadovoljstva među braniteljskim udrugama. Moguće je da će se to negodovanje pretvoriti i u ozbiljan braniteljski bunt 28. prosinca ispred Arene, zbog čega je policija već u punoj pripravnosti, a isto je tako realno za očekivati da će se i unutar sabornice ponovno razviti polemike o partizanima, ustašama, lijevima i desnima. Polemike koje su već istinski dosadile narodu, koji sve više i lakše zna prepoznati kada im se uvaljuju muda pod bubrege, odnosno kada netko na jeftinom sentimentu pokušava zaraditi makar vijećničku ili gradonačelničku plaću.

Buđenje desnice

Na valu tog buđenja domoljublja ljevica će ipak pokušati poentirati jer je Thompsonov koncert već označila kao polazišnu točku za širenje fašizma i podjela u društvu. Osnovno je pravilo trgovine da, ako nešto želiš prodati, moraš stvoriti potrošnju. U politici je to – ako želiš biti rješenje, moraš pronaći problem. To je sada Thompson i nagla “ustašizacija” i “fašizacija” društva zbog čega će kao rješenje za takvo stanje nuditi svoju veliku koaliciju. Na novom valu buđenja domoljublja, koji se očekuje i nakon ovog prosinačkog koncerta, svakako će pokušati profitirati i dio desnice, posebno oni kojima razvoj događaja i moguća rekonstrukcija Vlade u korist centrističke pozicije pod Plenkovićevom vodstvom ne ide niz dlaku.

Nedavno je, uostalom, predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava u jednom intervjuu kazao da je ulaskom njegove stranke u koaliciju s HDZ-om Vlada skrenula udesno, što je bilo poprilično nadobudno. Pitanje je koliko je Vlada uopće skrenula udesno i koliko je takvo što uopće u interesu Plenkoviću, čiji je osobni rejting već uvelike poljuljan. Poznavatelji političkih prilika složit će se da je brak s DP-om bio nužno zlo za HDZ jer je alternativa bila nesposobna i kadrovski deficitarna vlast sastavljena od SDP-a i Možemo te žetončića, ili ponavljanje izbora, što nije dobro ni za koga pa ni sliku Hrvatske u EU i među, primjerice, kreditnim agencijama. Bio je to brak iz nužde koji se vrlo vjerojatno bliži kraju, o čemu smo već izvještavali.

Upravo je za Plenkovića buđenje desnice i domoljubno ozračje možda i najopasnije jer je njegovo prirodno okruženje politički centar u kojem se najbolje snalazi. U posthipodromskom dobu nameće se pitanje kako društveno-političku scenu ponovo centrirati, a to pitanje najviše muči premijera, koji vrlo dobro zna da u svemu oko Thompsona mora biti oprezan. U jednu ruku mora paziti da se ne zamjeri Thompsonovim simpatizerima, među kojima je značajan broj HDZ-ovih birača, dok s druge strane mora voditi računa o tome da se društvo ne radikalizira preko mjere.

Pojava fašizma

Plenković mora imati na umu i to da je ljevica već počela prijetiti novim marševima, najavljujući da će na ulice izići stotinu tisuća ljudi. Cilj ljevice je rušiti Plenkovića koji na ideološkim temama možda i jest najtanji pa valja i nakon Thompsonova koncerta očekivati njihovu napadačku retoriku i udarce ispod pojasa. Problema s Thompsonovim koncertom, i to onim neodržanim, mogao bi imati i zagrebački gradonačelnik koji se svojom pomalo diktatorskom provedbom samovolje izložio višestrukim rizicima.

Prije svega, jasno je da će se zabranom drugog koncerta Tomašević zamjeriti značajnom broju sugrađana. “Pa on ne zabranjuje koncert Thompsonu, nego zabranjuje Thompsona Zagrepčanima”, znakovito su kazali iz Thompsonova tima.Upitno je kako će građani Zagreba iskazati to svoje nezadovoljstvo, a onda je jednako tako upitno i koje će pravne korake Thompsonov tim poduzeti zbog zabrane drugog koncerta. Ono što svakako nije upitno jest to da još jedan ‘zagrebački Thompson’ 27. prosinca sa sobom donosi nastavak aktivnosti. Podjednako i na desnom i na lijevom političkom spektru, u čijim je redovima pojam fašizma oživio i kroz njima sklone medije, do te razine da danas tko god nešto znači na javnoj sceni, ne želi li postati žrtva medijsko-političke hajke, mora jasno svjedočiti pojavi fašizma u društvu. Poviče li netko “car je gol”, odnosno zdravorazumski zaključi da ustaša i fašista u našoj zemlji nema već osamdeset godina, riskira etiketu nacionalista, klerofašista te izopćenje iz dominantno lijevog javnog prostora.

Ta navodna pojava fašizma u Hrvatskoj uspjela se progurati i do stranih medija, što bezidejnoj ljevici i služi kao glavni argument za njihove izvrnute teze. Ono što ljevica uredno prešućuje jest način na koji vijesti o Hrvatskoj dolaze u strane medije, a samo o tom spinu mogle bi se ispisati kartice teksta. Naime, nije tajna da većina svjetskih listova i kuća regionalna dopisništva za Balkan imaju u Beogradu, a ne u Zagrebu. Niz je razloga za to, ponajprije jer je Beograd i dalje krizno žarište za razliku od stabilne Hrvatske, a i pozicioniranje dopisnika u Beograd jamči pokrivenost od Slovenije do Makedonije. To dovodi do situacije da o Hrvatskoj pišu oni koji izvana “bolje vide” stanje u našoj zemlji nego mi koji u njoj živimo. Tako svoje dopise u strane medije plasiraju iz Beograda, a onda napise tih stranih medija, a zapravo beogradskih dopisnika, uredno preuzimaju domaći mediji… Dalje kreće poznati show, pa njima ustrajno već neko vrijeme maše Dalija Orešković i njoj slični, glumeći neku veliku hrabrost.