Da je netko javno prognozirao da će Marko Perković Thompson prodati preko 400 tisuća ulaznica za svoj dugo očekivani koncert u Zagrebu, proglasili bi ga u najmanju ruku nerealnim. Na kraju ispada da bi takva procjena bila zapravo – konzervativna, kada se sve zbroji i oduzme na Hipodromu bi moglo biti i do pola milijuna ljudi.
24 sata prisjetili su se dijelova knjige Danijele Martinović, prve supruge Marka Pekovića Thompsona.
U knjizi ima svega – priča o odrastanju, siromaštvu, vjeri, nadi, zvjezdanoj estradnoj karijeri, teškoj bolesti njene sestre Izabele, prometnoj nesreći koju je preživjela, a pozornost publike privukla su poglavlja posvećena tajnom braku s Thompsonom, čemu je pjevačica posvetila nekoliko stranica.
Stanković najavio gosta, ljudi nisu prešutjeli: ‘Ne znam hoću li imati snage gledati’
Udala se u tajnosti
Danijela se u najstrožoj tajnosti udala za Thompsona. U knjizi piše i o bivšoj svekrvi.
“Nikad nisam čula da je zaplakala, a mogla je, trebala je, morala je – milijun puta. Nisam tu da prepričavam tuđe istine, ali njenu znam. Ono što može izdržati žena Dalmatinske zagore ne mogu ni bicepsi Schwarzeneggera.
One o tome šute ‘da ne bi svit priča, da ne bi nekoga osramotila, da neko ne bi pomislija kako ona nije dobra, kako je ona ta koja ništa ne valja‘. Trpe, trpe i podnose i odu same sa svojim tajnama u grob, ali ja njezinu znam, a kad nečiju tajnu znaš, gubi se potreba da bilo koga osuđuješ, da na bilo čiju stranu staješ. Ponizno promatraš.
Pogledala me i pokušala nešto reći, ali bezuspješno. Zatim je pročistila grlo i napokon uspjela: ‘Dane moja, čujen te kako noćima plačeš, ni beštija ne smi bit nesritna, a kamoli čovik. Nije čovik rođen da bude nesritan‘. Zvukovi koji su izlazili iz njenih glasnica nalikovali su suhom lišću koje netko drobi dlanovima.
‘Ajde, Dane moja, ajde‘, prošaptala je za kraj. Kako da to zaboravim ikada? Kažu da su svekrve nevistama nešto kao prva vrata pakla, ali nije uvijek tako, ima iznimaka koje ispremiješaju sva pravila pa se po njima sve računa. Moja teta Marija iznimka je. Moja teta Marija bila je i ostala moja, prenosi dijelove knjige 24sata.
Nikad se nakon toga nismo susrele jer život je čudno odlučan kad treba razdvojiti staze tako da se ne poklope više nikada. Napravi nova rješenja, zaobilaznice, zatrpa neke stare prilaze i ne možeš u tom smjeru više nikada. Vidjela sam je uz rub brze ceste na ulazu u Split jednoga dana nakon dugo, dugo godina.
Prepoznala sam gib njezinog tijela, snagu i odlučnost njezinih koraka. Ne znam odakle je i kome koračala? Ne znam je li odlazila ili se nekom vraćala? Nisam mogla stati, nisam stigla otvoriti prozor, mahnuti joj niti se okrenuti, trajalo je tek toliko da joj šapnem u leđa: ‘Hvala, teta Marija‘. Ona to ne zna, a možda ni neće znati nikada.”
