Prije punih 25 godina, točnije, 28. svibnja 2000. godine, Nova TV, prva komercijalna televizija u Hrvatskoj, krenula je s emitiranjem televizijskog programa.
U četvrt stoljeća koliko postoji, Nova TV se prometnula u vodeću medijsku kuću u zemlji kojoj se gledatelji iznova vraćaju. Bilo da je riječ o zabavnom, informativnom ili pak sportskom sadržaju, ova televizijska kuća postala je dio svakodnevice brojnih Hrvata.
A za isto su zasigurno zaslužna i njezina prepoznatljiva lica koja se svakodnevno javljaju iz raznih krajeva Hrvatske, ali i svijeta, te gledateljima donose provjerene i točne informacije. Jedno od njih je i ono dugogodišnje novinarke i reporterke Barbare Štrbac čiji je rad do sada u više navrata bio prepoznat i nagrađen. U razgovoru za Zagreb.info Barbara se osvrnula na svojih 15 godina rada na Novoj TV, prisjetila nekih od najtraumatičnijih trenutaka s terena, ali i otkrila kada joj se dogodila ljubav prema ronjenju u kojem strastveno uživa.
“Prava ‘ja’ sam tek u informativi”
Za početak, Nova TV ovih dana slavi svojih 25 godina postojanja, a vi ste na ovoj televiziji, ako se ne varam, već punih 15 godina. Sjećate li se svojih početaka na Novoj?
Naravno! Prije Nove TV bila sam 5 godina na Kanalu Ri, tu su bili moji televizijski počeci, a nakon toga 5 godina na HRT-u. Skupilo se tu ponešto iskustva, ali Nova TV je svakako bila veliki izazov. Sjećam se kad sam se nakon samo nekoliko dana javljala uživo u Dnevnik. Osjećala sam golemu odgovornost jer je to ipak najgledaniji Dnevnik u državi. Na Novoj TV sam prvo radila 3 godine u riječkom dopisništvu s nevjerojatnim kolegama. Sve sam ih znala od ranije i mislim da smo bili sjajna ekipa.
Prije dolaska na Novu TV okušali ste se i u nekim zabavnim i mozaičnim projektima, a onda ste ovdje došli kao pojačanje informativnog programa i tu ste i ostali. Zašto baš informativna redakcija?
Okušala sam se u svim televizijskim formama – od vođenja Dore do Dnevnika, od večernjih haljina do strogih odijela. Radila sam kao novinarka, voditeljica, reporterka, urednica. Svako doba nosi svoje, a svaka ta forma donosi dragocjeno iskustvo. Iako sam počela u, recimo to tako, ležernijem stilu u mozaičnim i zabavnim emisijama, ona prava ”ja” sam tek u informativi. Tu se najbolje osjećam. Novinarstvo je poziv. To ili imate ili nemate u sebi da vas priča povuče i da ste je spremni bez puno razmišljanja slijediti. To je informativni program.
Romina Knežić o radu na Novoj TV i mjestu koje joj se urezalo u pamćenje: ‘I danas me prođe jeza’
“Vladao je potpuni kaos, a tlo se i dalje treslo”
Naviknuli smo da se javljate iz raznih dijelova svijeta pa ste tako izvještavali i kad su Tursku pogodili potresi, Mađarsku poplave… Koliko je izazovno u takvim trenutcima ostati sabran i gledatelje izvijestiti o onom najvažnijem?
Na takvim nepredvidivim terenima najbolje funkcioniram. Za njih moraš biti spreman i fizički i psihički i predvidjeti što te sve tamo može dočekati. Treba biti snalažljiv. To su katkada priče u kojima testiraš svoje granice, ali je važno ne prijeći ih. Tu je jako važno da snimatelj i ja djelujemo kao tim. Imala sam sreće da sam na tim najtežim terenima radila s divnim kolegama i odradili smo dobar posao.
Razmišljate li u takvim trenutcima o vlastitoj sigurnosti? Koliko je nekad opasno biti reporter u tim situacijama?
Najopasnija situacija svakako je bila u Turskoj. Kolega Mišo Maoduš i je smo bili među prvim internacionalnim ekipama koje su stigle u Hatay. Tada još nikakav sustav nije bio uspostavljen, vladao je potpuni kaos, a tlo se i dalje treslo. To je urbano područje i hoćeš-nećeš morali smo se kretati među porušenim zgradama koje su prijetile daljnjim urušavanjem. Ali takva priča te jednostavno ponese i ne misliš na ništa od toga. Ako mi ikada teren poput tog ne bude izazov mislim da ću prestati raditi ovaj posao.
“Uvijek me jako pogađa ljudska patnja”
Nedavno ste izvještavali iz Vatikana, pratili ste sve što se događalo oko izbora novog Pape, a u jednom trenutku ste imali i bliski susret s njim. Kakav je dojam na vas ostavio papa Lav XIV?
Prerano je za neke ozbiljne zaključke, ali prvi dojam je svakako dobar. Na audijenciji za novinare koji su pratili konklavu održao je divan govor u kojemu se osvrnuo na važnost naše profesije i pozvao na hitno puštanje novinara koji su zatvoreni samo zato jer su radili svoj posao. Najveći naglasak u svojim prvim istupima stavio je na mir, na nužnost prekida nažalost mnogobrojnih sukoba u svijetu i na hitno rješavanje humanitarnih kriza.
Novinarstvom se bavite već četvrt stoljeća, što vam je u dosadašnjem radu bio neki najteži trenutak koji ćete zauvijek pamtiti?
Uvijek me jako pogađa ljudska patnja. Sjećam se jedne bake nakon poplava u Gunji, jedne mlade žene iz Sirije u onom velikom izbjegličkom valu koji je prolazio Hrvatskom, čovjeka koji u Turskoj telefonom prima, možemo samo pretpostaviti kakvu vijest i počinje neutješno plakati, obitelji koja s nadom osluškuje hoće li se netko njihov javiti iz ruševina nakon što su ga dozivali, a odgovara im samo tišina… bilo je toga.
HRT-ova zvijezda nakon odlaska s televizije: ‘Veselim se dugom, toplom ljetu’
“Volim se odazvati akcijama čišćenja podmorja”
Vjerujem da terenski rad sa sobom nosi i brojne nepredviđene situacije i anegdote, koje se vi najčešće sjetite?
Prije nekoliko godina zaleđem Zadra i Šibenika su harali strašni požari. Kolega snimatelj i ja smo bili u Ostrovici kojoj je vatra prijetila sa svih strana, bila je praktički u obruču. Ja sam se spremala za javljanje kad mi je prišao vatrogasac i rekao da ako vidim da vatra dođe do te i te točke da bježim, ali i zamolio da, ako mogu, izvučem njihov vatrogasni kombi da ne izgori, jer će oni u tom trenutku braniti kuće. Vatrogasci su bili iz jednog DVD-a s kontinenta i to im je bilo jedino vozilo koje imaju. Na sreću, stigli su kanaderi pa to nije bilo potrebno, ali bilo je gusto.
Gledatelji možda ne znaju, ali aktivno se bavite ronjenjem. Kako se rodila ljubav prema ovom sportu?
Moj tata je bio među prvim roniocima u bivšoj Jugoslaviji i s njime sam od malena ronila, ali ozbiljno sam počela roniti tek posljednjih pet, šest godina. To me nevjerojatno opušta i zaista uživam. Kad stignem uskladiti obaveze volim se odazvati i akcijama čišćenja podmorja, jedna takva čeka me već prvoga vikenda nakon drugog kruga izbora.
Kad vas ne gledamo na malim ekranima, kako najradije provodite slobodno vrijeme?
S obitelji i prijateljima. Kad god mogu volim biti na otvorenom – bilo da je riječ o skijanju, ronjenju ili samo šetnji.
