Ana Gruica Uglešić, nekadašnja prva pratilja Miss Hrvatske s dva završena fakulteta – Akademijom dramske umjetnosti u Splitu i Kineziološkim fakultetom, iza sebe ima zavidan repertoar klasičnih i suvremenih uloga – od “Orestije” i “Hekube” do “Splićanki”, “Prvih dama” i “Teških ljubavi” kojima je stekla veliku popularnost. Ponosna na svoje korijene i obitelj, ujedno je i oštra kritičarka mnogih negativnosti u inertnom kulturnom životu Splita. O glumi, pandemiji u kazalištu, dvjema karijerama, obitelji i gradu, ova strasna glumica govorila je za 7Dnevno.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako je pandemija utjecala na kazališnu scenu u Splitu?
Katastrofalno kao i u svim umjetničkim, zabavljačkim branšama. Što ću kukati kada je sve poznato. Odgađanje premijera, neizvjesnost, strah slobodnih umjetnika, dvadeset gledatelja po predstavi, teško je animirati ljude za odlazak u kazalište. Loše, loše i loše. Ipak su se u ove dvije godine dogodile i odlične predstave u sva tri splitska kazališta. Umjetnost je kao voda. Naći će svoj put i u najtežim uvjetima.
Koja vam je najdraža uloga?
Zadnjih nekoliko godina konačno sam dobila zaslužene prilike da igram ozbiljnije uloge. Stoga sam se i ozbiljnije posvetila njima. Kako siješ, tako žanješ. I rezultati su nemjerljivo bolji. “Splićanke”, “Split in Space”, “Postolar i vrag”, “Psi, pare, pištolji” i “Prve dame” niska su vrijedna spomena.
Bili ste angažirani i na televiziji, kakve vam je projekte ona omogućila?
Zanimljive. Zabavnog karaktera. Dvije serije i jedan zabavni šou. No to se sve odvilo prebrzo poslije poroda. Bila sam rastrgana između snimanja i trčanja kući da budem s bebom. Ali ne žalim ni za čim. Sve ima svoju školu. Jedan šou mi je donio i ljubav života. K Boranu sam došla jer sam ga poznavala, a tužila sam jednu novinsku kuću pa sam došla k njemu na procjenu stanja. Eto, lijepo me procijenio. Odveo kući i oženio. Tako da uvijek sve treba gledati pozitivno. Sve ima svoje zašto.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo na Trsteniku kada ste počeli maštati o karijeri manekenke i glumice, što vam se naposljetku i ostvarilo?
Pa to je bio zanimljiv period. Moja osnovna škola protekla je u ratnom dobu. Bili smo u, kako se ono zvalo, “vojnom” kvartu pa smo proživjeli odlaske vojnih lica, kao i njihovih obitelji s djecom. Onamo su se doselili neki novi ljudi, s novim djecom. Bilo je, moram priznati, predivno ondje odrastati, iako je po ulici bilo i puno droge. Za taj me period vežu iznimno emotivna sjećanja. Vikendom smo išli u Sitno na selo i u planinarski dom na Mosoru raditi. S Trstenika sam i išla na baletne satove u centar grada. Svaki dan autobusom, čak i prije nego što sam znala brojeve. Majka bi mi napisala na papir brojeve autobusa koji vode do grada i ja bih po tom papiru znala u koji trebam ući. Tamo sam negdje između 1995. i 1997. godine, ponukana ljepoticama kao što su Fani, Branka i Anica, počela maštati o izboru za Miss i manekenstvu. Poslije, nakon izbora 2000. godine kad sam ponijela titulu 1. pratilje Miss Hrvatske, sve sam te predivne žene upoznala pa s njima čak nosila modne revije, družila se… Za djevojčicu od 16, 17 godina to je bilo ostvarenje snova.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Imali ste samo 17 godina kada ste postali prva pratilja Miss Hrvatske. Kako je izgledao taj period vašeg života i što vam je omogućio u vidu poznanstava i širenja vidika?
To je bilo iznimno turbulentno doba. Odrasla sam prije svojih vršnjakinja, ili sam to samo tako mislila. Ali sam od života tražila više uzbuđenja nego što je običan život u Splitu nudio. Stoga sam se odselila u Zagreb odmah nakon izbora za Miss. Roditelji su mi bili zgroženi odlukom, ali sam paralelno bježala i od jedne toksične, prve mladenačke veze pa su na kraju ipak pristali. U Zagrebu sam, nasreću, naišla na ljude koji su mi i danas prijatelji. Dizajneri Matija Vuica, Ivica Skoko, novinarka Marijana Marinović mi je bila cimerica, agentica Tihana Harapin Zalepugin te Suzy Josipović, sve su to ljudi koji su mi tada dali ruku i danas smo u odličnim odnosima. To je bio savršen period. Mlada, neopterećena, buntovna… Tada je manekenstvo bilo “in”. Bilo je mnogo posla, stoga i novca za pristojan život. Ekipa tadašnjih manekenki žarila je i palila. Iris Rajčić, Valerija Čilaš, Ana Krpan, Lana Pavić, Danijela Alavanja, Iva Radić i mnoge druge bile su dio stalnih postava modnih revija. Sve se u Zagrebu vrtjelo oko nas. Pazite, ja u tom trenutku imam 17 godina. Već s dvadesetak godina shvaćam da je to isprazna priča dugoročno i počinjem razmišljati o Akademiji i daljnjem školovanju. Tako sam 2005. godine otišla na prijamni u Split i upisala je.
Često ističete ljubav prema svojoj obitelji, svojoj “babi Ane” koja vas je mnogo naučila o životu i dala vam “prvu feminističku lekciju”. O čemu je bila riječ?
Mi smo kao obitelj jako povezani. Prava mediteranska obitelj. Otac ima četiri sestre. Mama dva brata i tri sestre. Svi oni imaju djecu. Sa svima smo više-manje u kontaktu. To vam je prava talijansko-turska sapunica. Kod nas su žene u obitelji dosta jake, dominantne. U skladu s tim ja sam se još malo “nadogradila” pa bih rekla da sam izrasla u jednu zanimljivu kombinaciju, patrijarhalno-feminističkog hibrida. Ženu treba poštovati, žena treba imati sva svoja prava i njezino je feminističko pravo da se pokori patrijarhatu, ali samo ako ona to sama želi, a ne ako mora. Eto, ajmo reći da je to ključ mog razmišljanja.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Imate dvije diplome jer ste završili i Kineziološki fakultet, smjer rekreacija i fitness. Koliko je danas važna tjelovježba, odnosno fitness za ljude koji žive nenormalno brzim tempom, sjedilačkim životom zagledani u računala, jedu nezdravu hranu i malo se kreću, što uzrokuje mnoge bolesti?
Pa slušajte. Volim fitness. A volim i sigurnost. Dvije diplome daju neki odličan osjećaj mogućnosti izbora. Uvijek si mislim: Pa ja nisam rob, ako mi dosadi jedan posao, mogu raditi drugi. K tome, uvijek se bojim nepredviđenih situacija u životu, rata, migracija itd. S Akademijom u svijetu mogu žonglirati po ulici, a s diplomom joga i fitness instruktora mogu svagdje na svijetu, u bilo kojoj zemlji, bez poznavanja jezika, zaraditi za kruh. Prvo, Hrvati su među najdebljim nacijama u Europi. Stil života nas je očito dokrajčio. Pekarnice na svakom uglu, doslovno. Negdje griješimo. Očito. Drugo, današnji stil života i znanje nameće nam kao dužnost da se brinemo o sebi i svome zdravlju.
Svoje plesno umijeće pokazali ste u spotu za Jolinu pjesmu “Bailando solo”, koji je snimljen 2013. Što vam znači ples?
Jole je moj veliki prijatelj. I to je bila zezancija koju je on uredno i honorirao. Bila sam u puno spotova. Dražen Zečić, Mladen Grdović, Luka Nižetić, Boris Novković, klapa Brodarica i Jole. Obožavam pjesmu i ples. Žao mi je što ne znam pjevati kao što znam plesati. Da nisam ovo što jesam, sigurno bih bila profesionalna plesačica. To je moja ogromna strast i ispušni ventil. Plešem gdje god stignem. Po kući, u redu u dućanu, na treningu, na planinama… Uvijek imam slušalice i plešem. Antistres terapija najbolja na svijetu.
