Mirjana Hrga je na svom Facebook profilu objavila ‘crticu iz života i malog mjesta’ te opisala socijalnu dinamiku u Osoru, otočkom mjestašcu u kojem boravi veći dio godine i vodi svoju konobu.
‘Bila sam u čudu kada mi je jedna od mojih najdugovječnijih prijateljica, mrtva ozbiljna izjavila – Znaš, radit ću na tome kad ostarim da ne budem čangrizava baba, teško podnošljiva i vlastitoj djeci. Užasno je vidjeti nekoga tko je star i zločest. Mislila sam da pretjeruje’, započela je.
‘Možeš proći svijet, ali baš u malim mjestima, gdje vrijeme teče drugačije, konture su jasnije, pojave gotovo u potpunosti ogoljene i spoznaje lakše’, napisala je bivša novinarka.
‘U takvim sredinama kao da nema čvrstih pravila, nego neke luckaste ‘plemenske’ podjele utemeljene na nečemu što odavno ne postoji i nema nikakvu realnu važnost, ali nitko im to nije rekao. U pravilu, jedni druge ne ljube, ne pronalaze lijepe riječi jedni za druge, ali ipak funkcioniraju u nekim samo njima jasnim ‘klanovima’. Desetljećima’, smatra.
‘Kao da će vječno živjeti…’
‘Sve pršti od neiskrenosti, a najtužnije, u konačnici i od vidljive pohlepe, iako su mahom odreda u godinama kada im sve manje treba, a ionako su imućni’, piše Hrga.
‘Zapravo, teško je shvatiti zašto im je toliko stalo da dvorište prošire još za jedan metar, pregrade ulicu za vlastitu korist i slične radosti. Nikad im dosta. Boje se čim netko dođe da će im nešto uzeti. Kao da će vječno živjeti, a nakon njih ionako svijet propasti. Ljubomora na sve što nisu oni, a oni su to što jesu’, slikovito opisuje lokalno stanovništvo.
‘Ne želiš to biti. Tu nema dobrodošlice. Nema čak ni neutralnosti. Samo zuje i smišljaju. Kao da su kruha gladni’, piše Hrga te navodi i bizaran primjer.
‘U vrijeme COVID-a optuže nekoga ‘tko nije njihov’ da ‘skriva Slovence’ (Bože mi oprosti, kao Židove u Drugom svjetskom ratu), pa policija čovjeku, kao zadnjem kriminalcu, stvarno pokuca na vrata. Oni uživaju’, prisjeća se.
‘Neki te nikada ne pozdrave iako se nikada niste ni upoznali pa ni stigli jedno drugome zamjeriti. Smetaš im. Ni sami ne znaju zašto. Pristojnost bi bila slabost. Pristajanje. Prihvaćanje. To je već razlog da ih se drugi iz klana odreknu. Svako zapažanje koje ne bi bilo po njihovoj volji, pokušavaju vratiti na najmizernije načine’, piše Hrga.
Pogledajte naš video intervju s Mirjanom Hrgom!
‘Ako treba, u nedjelju navečer kosit će travu makar se gosti više nikada ne vratili u njihovo mjesto. Uživaju u pakosti. Gledaš kako očigledno rastu u svojoj neobjašnjivoj mržnji i gluposti. To je jedini trenutak kada se taj sloj ljudi stvarno osjeća dobro. Dođe ti da ih zagrliš…’, dodaje, ali tu primjerima nije kraj.
‘Sjajan skener ljudske oholosti’
‘Ili – pas od divne susjede ulijeće u tuđu kuću. Umjesto da se gospođa ispriča, ona mrtva ozbiljna, kao drski Titin general pita – Vi ne zatvarate vrata svoje kuće?!’, piše te poručuje susjedi: ‘Ma ajte! A da vi to tele stavite na povodac? Ni brnjica ne bi bila na odmet’.
‘Mala mjesta su sjajan skener ljudske oholosti, ali istovremeno i velikih ljudi. Tu se najbrže uči ‘što ljudi jesu ili mogu biti’ pa onda i razlika na kojoj se gradi odnos prema životu i poštovanje prema onima koji nisu pristali biti crtica u jednoj ovakvoj priči’, zaključuje.
Inače, u Osoru prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine živi tek 26 ljudi. Veliki je to pad od statistike iz 2001. godine, kad su u tom mjestašcu bila prijavljena 73 stanovnika.
Neki su se pratitelji ispod objave javili s vlastitim iskustvima, a većina ih potvrđuje Hrgin stav o dinamici u manjim sredinama. ‘Sve si dobro rekla. Moje iskustvo je slično; što je veći grad, nekako je kultura međuljudskih odnosa pristojnija, otvorenija, rekla bih čak velikodušnija’, napisala je pratiteljica, a Mirjana Hrga se složila s komentarom.
