Za sve je “kriv” jedan Badnjak, jedna fontana i grad Zagreb.
„Ak dojdeš v Zagreb i napiješ se vode na Manduševačkom zdencu, nigdar iz Zagreba ne buš otišel“, i danas se govori za najpoznatiju zagrebačku fontanu na Trgu bana Josipa Jelačića. Naime, dok je voda bila pitka pričalo se da tko utaži žeđ na ovom zagrebačkom izvoru vratit će se u Zagreb.
No, još jedna zanimljivost se veže uz ovu zagrebačku atrakciju. Prema predaji, zapravo se radi o zdencu sreće koji ispunjava želje, ako se u njega baci novčić. Tradicija kaže da se treba zamisliti želja i okrenutih leđa ubaciti novčić. Vjerujem da ne postoji Zagrepčanin koji nije ovo iskušao barem dok je bio klinac i vjerovao u čudesa koja su dopirala do njegovih dječjih maštanja.
I moja priča kreće od malih cipelica koje su koračale glavnim trgom, znatiželjno upijajući legende i predaje prožete kroz svaki pedalj zagrebačkih ulica. U svijetu mašte i u moru želja, tražila sam kontesu Neru na Gornjem gradu, otrkivala tajne Krvavog mosta i molila Manduševac da mi ispuni želju.
A željica je bilo, od snažnog vjerovanja da me samo korak moje cipelice dijeli od pretvaranja u ženskog Zvonimira Milčeca pa do igračke o kojoj sam sanjala- lutke princeze Sissy. A koja djevojčica nije maštala o prekrasnoj princezi s dvora? Koje zagrebačko dijete nije željelo darovati ljubav svome gradu strastveno i nevino kako je to činio naš Milčec?
A jedno jutro…
Prizovite si u sjećanje intenzitet želja koje počivaju u jednom dječjem srdašcu i prošećite sa mnom do Manduševca. Upravo je Manduševac bio izvor nade da će se ove željice ostvariti. Pa on ispunjava želje! Ispunit će i meni, samo moram dovoljno jako željeti i ubaciti tu kovanicu, preko ramena.
Jedan Badnjak, bio je kao stvoren za žubor vode na najdražoj fontani, kao naručeno za ostvarenje želja. Jutarnja šetnja s bakom, miris prosinca u zraku, lupkanje cipelica po Radićevoj, zapaljena svijeća na Kamenitim vratima… Božićna kuglica na centralnom boru zasvjetlucala je tračkom nade- Manduševac.
Okrenula sam leđa zdencu i bacila novčić preko ramena, cipelice su poskočile, a ručica je upotrijebila svu snagu jednog dječijeg tijela, uz prisutan strah da kuna ipak neće zaroniti u vodu. No, želja je bila jača, moj novičić dotaknuo je dno Manduševca, a lutka princeze Sissy činila se tako stvarnom, gotovo na dlanu.
Tu večer utonula sam u san s osmijehom, znala sam da će mi moj Zagreb i njegov čudesan izvor ispuniti želju. Na božićno jutro, paketići pod borom već su bili upakirani u šarene papire. Onaj s mojim imenom zračio je posebnošću. Užurbani prstići nespretno su ga počeli odmotavati, a njegov sadržaj izmamio je uzdah iz grudi- sjajna haljina princeze Sissy zaslijepila je znatiželjan pogled pun nade. Manduševac mi je ispunio želju koju je Isusek smjestio pod bor.
Istina, u ženskog Zvonimira Milčeca nisam izrasla, no jedna dječja želja ipak je ispunjena, “zahvaljujući” mom plavom gradu i njegovom izvoru. Ovo je samo jedna uspomena zagrebačke djevojčice, samo jedan razlog zbog kojeg je Zagreb prožeo staze djetinjstva kojima su moje cipelice koračale.
>>>NAJLJEPŠA ZAGREBAČKA PRIČA: Pročitajte uspomenu zbog koje ćete se naježiti
>>>VAPAJ ZAGREBAČKE KLINKE: ‘Grad je šaren i okićen, a smijeh s mog Kvatrića zamijenila je tišina’
