Spasite Zenov život.
Priča o psu Zenu nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Ovo prekrasno i umiljato biće je pred eutanazijom.
“Imam oko 4 g. cijepljen sam i čipiran, molim Vas samo me nemojte ništa pitati o kastraciji jer ne znam niti što to uopće znači, ali ako se po nju negdje ide,a nemam je kod sebe, pristajem i na to, ma na sve, jer jako volim život i želim živjeti…
I dalje gledati prekrasne izlaske i zalaske sunca, uživati u horizontalnom položaju i s tibom u zraku na mirisnoj travi, gledati ljude i djecu, stisnuti se uz nekoga da me pomazi i uputi mi koju lijepu riječ ili barem osmijeh…ma svašta bih volio, svašta.
Iako sam cijeli život proveo u dvorištu, tužno gledajući svoje ljude uvijek sa vanjske strane prozora,bio sam zahvalan na tom dvorištu koje imam, na mirisnoj travi, na prijateljima kukcima, malenim letačima, na ljudima u prolazu, na zdjelici hrane i vode, na svemu, i uvijek sam se trudio nikome ne smetati, pa zato ne razumijem zašto moram ići i zašto moji ljudi stalno spominju neku eutanaziju, a moja ljudska susjeda u blizini stalno ih moli za još malo vremena i samo plače.
Sada sam već i ja počeo biti jaaaako tužan i plačem kada me nitko ne vidi, jer ipak sam ja veliki dečko,a i da se moji ne ljute na mene još više. Kada bih barem imao posebne moći koje bi me odmah sada mogle prebaciti u moj novi zauvijek dom ili barem u dom čuvalicu bio bih najsretniji pas kroz sve svjetove. Ili da mogu biti nevidljiv, vjerovatno onda više ne bi bio na teret svojima,a ja bih i dalje uživao u svom dvorištu sa svojim malenim prijateljima.
Iako moram priznati da mi je po ljeti strašno vruće,a po zimi prilično smrzovito, nikada nisam prigovarao već sam se trudio uvijek zamišljati ili u krevetu sa toplim poplunom preko glave i mojim pravim ljudima pored sebe ili u nekom hladnom jezeru kako veselo plivam,a moji mi mašu sa obale…I da znate, ponekad sam se toliko znao uživjeti u svoja maštanja da bi na trenutke mislio kako je to prava stvarnost…
No, nažalost i dalje sam tu u svom dvorištu, tužan i usamljen i ne znam što će već sutra biti sa mnom, zato mi je teta i pomogla da napišem ovaj tekst i da Vas dok još imam vremena zamolim da mi pomognete u ostvarenu mog sna. Volio bih pronaći svoje prave ljude, one koji bi me voljeli, pazili i mazili i čije glave bi zajedno sa mojom u zimskim mjesecima virile ispod toplog popluna ili u ljetnim iz osvježavajuće kade, no nije toliko to ni važno dok smo moji pravi ljudi i ja zajedno, jer ja imam dovoljno bezuvjetne ljubavi za sve. I znate što?
Teta je rekla da je to moja posebna moć, najsnažnija koja postoji u Svemiru koja može sve, ama baš sve…Pa, eto ako želite jednog dobrog, pristojnog, ljubaznog i umiljatog psa, kako teta kaže bez mane i još k tomu sa posebnom moći koju bi on rado podijelio sa Vama i sa svima, molim Vas dođite po mene…Bilo kao dom čuvalica ili moj pravi zauvijek dom, samo bih Vas molio da požurite, jer ne znam da li još uvijek imam sutra,a tako ŽELIM ŽIVJETI…
Molim Vas, dođite!
Čekam Vas,
Vaš Zen”
