Osmogodišnji dječak objasnio zašto je pas najbolji čovjekov prijatelj i razniježio regiju

FOTO: Giphy

Ne moraš biti “velik” da bi razumio što je ljubav.

Na blogu lolamagazin objavljen je tekst autorice Mirjane Stolić o njezinom dječaku i njegovoj neizmjernoj ljubavi prema životinjama, posebno prema psima. I nije to ona privremena zainteresiranost koju djeca obično pokazuju, to je iskrena dječja ljubav zbog koje će ovaj malac postati prekrasna osoba. Pročitajte njegov razgovor s majkom i sami zaključite čime je dječak razniježio regiju.

“Prije nekoliko mjeseci me jedna gospođa zaustavila na ulici. Znam je iz kraja, fina žena, vidi se iz neke normalne priče. Šeta maltezera.

Reče : ‘Jao, oprostite, jeste li Vi mama togitog?’
Men’ se istog trenutka smrklo pred očima, mislim se šta li je sad uradio..
Reko’: ‘Jesam’. Šta ću.
Žena živa nije, ne može da progovori, pa se zaplakuje, pa stavlja ruke na grudi, pa pokazuje na psa… Mislim cirkus. Nekako se sabra pa kaže: ‘Jel’ Vi znate što je Vaše dijete meni učinilo?’
Tu već noge ne osjećam, u glavi mi se okreće kao na ringišpilu…
‘On je spasio mog Mićka’.
‘Koga, Mićka? Psa?’, pitam nervozno.
‘Mog Mićka. On je pas’, pa pokaza na džukca kome neka krpa vezana oko trbuha.
‘Znate, ja Mićka vežem kad idem u dućan i Vaše dijete ga stalno mazi kad se vraća iz škole. I jedan dan me čekao da izađem iz trgovine i kaže mi – Vodite Mićka kod veterinara, jako je bolestan! –

A moj Mićko živahan, ništa mu nije. Mislim, sedam godina ja tog psa imam, znam kako diše. Cijelu noć nisam spavala od toga što mi je dijete reklo i odvedem ga kod ovog našeg veterinara, tu gore znate…. Zamislite, molim Vas, ni on mu nije našao ništa nego sam ja tražila da ga snime, mira nisam imala, i moj Mićko imao tumor kod bubrega. Operirali smo ga i evo ga nov.’

I još mi je svašta napričala, uvalila mi neku čokoladu za dijete, rekla da je čudesan i svašta tako…

Dođem kući, srce mi lupa k’o ludo i pitam ga o tome a on kaže: ‘Mama, ja sam mu sve po očima vidio. Znaš, ja ću biti doktor za pse’.

E, sad, to moje dijete je oduvijek bilo takvo. I djeda mu lutalice prate po ulici da se umiljavaju. Ja, s druge strane, tu energiju nemam, za mnom laju i vezani i pušteni i oni s terasa, kaos jedan!

Zbog ljubavi prema psima stalna je frka po našoj kući. Ili nam lutalice pred pragom spavaju, ili ih donosi iz parka da prespavaju kad je hladno ili po ulici trči da se mazi sa svakim psom koji nas mimoiđe, sve vreme beskrajno kukajući i nagovarajući me da ipak kupimo ili usvojimo jednog.

Proljetos sam ga vodila u Pariz pa i u onaj Disneyland, sve kao da vidi malo svijeta, a on od svega najviše pamti i najljepša mu je uspomena to što nas je tamo čekala moja sestra s psićem kojeg je on po francuskoj prijestolnici šetao.

Sve ovo pišem jer sam na teškim mukama. Jede me sve to već neko vreme jer uvjeta nemamo, pas se u stanu ne drži, ni mali ni veliki. Gre’ota. A ljubav tolika!

Šta bi za rođendan? – ‘Psa’.

Šta bi za Novu godinu? – ‘Psa’.

Pismo Djeda Mrazu da mu donese štene. To dok je još verovao u Djeda Mrazove.

I tako već punih 8 godina.

A znam ja da bi se ta ljubav malo osipala kada ga bude trebao ujutro, prije škole, krmeljav iz toplog kreveta izvoditi da piški, da mu briše šapice, da ga šeta kad je baš neki super crtić ili su došli prijatelji na igranje.

Al’ ljubav ipak velika!

Da, da, znam, da ću na kraju ja šetati tog psa, i da će zabava možda trajati „svako čudo za tri dana“.

Al’ ljudi moji, mene ne voli ko što voli pse. I ne samo pse. Ja sam sigurno jedina luda majka koja je sjela na klupu u ZOO vrtu nakon 10. posjete istom bilo kojeg ljeta našeg života i rekla: ‘Sve znaš, gdje je šta, šta smije, šta ne smije…ajd’ idi sam, čekam te ovde. Ja ne mogu više’. Ljeti praktički živimo na Kalemegdanu. Toliko voli životinje. Nemamo selo, živeli bismo na selu, al’ ga nemamo.

A rekoh već, velika je to ljubav između dječaka i psa.

Neku večer mi se pospan uvukao u krevet, gledali smo film. Malo drijema, malo škilji, ali kao prati. Naravno gledamo „Lesi se vraća kući“ po tisućiti put.

Kaže: ‘Mama, znam da misliš da sam još mali da se brinem o psu. Možda si u pravu. Znam da je to velika obaveza, a da ti nemaš vremena i za psa i za nas . Ali ja bih ga volio, a psima samo to treba i oni su ti prijatelji do kraja života. Psi su bolji od ljudi’, zaključuje.

Pitam ga zašto tako misli a on kaže: ‘Ne mislim ja da su svi ljudi zli, ali nijedan pas nije zao. Oni samo žele biti uz tebe, da ih maziš i hraniš. Oni su skroz sretni i vjerni. Idu svuda s tobom tada, brane te ako te neko dira, budu ti najbolji prijatelj. Vidi koliko smo mi ljudi nahranili na proslavi, pa niko od njih do sljedeće godine ne dolazi da me vidi.’ (?!)

Psi su bolji od ljudi jer su zahvalni, ljudi nisu‘, kaže osmogodišnje dijete pored mene. Još ne zna za ono „’rani kera da te ujede“. A mislim da se to više, ionako, na ljude odnosi. Možda je ipak u pravu.

Zaspao je i prenosim ga u njegov krevet, razmišljam o tome kako sa 8 ili 9 godina misliš da ljubav rješava sve. I rješava, zar ne? Samo te kasnije uvjere neki ljudi i taj surov život da više moraš misliti nego osjećati. A kad si dijete samo osjećaš. Tako jednostavno.

Pitanja – ‘Tko će ići za tobom, djedom i psom i skupljati sve ono što za sobom ostavljate, jedan mali, drugi star, treći pas?’, ostavljam po strani.

Možda nam se ove zime ipak obiteljsko gnijezdo proširi za još jednog klempavog člana. Jer ljubavi nikome dosta.

A ljubav velika!

P.S. Ššššššš….to je iznenađenje!”, napisala je majka nevjerojatnog dječaka.

Komentari