Kućni ljubimci ili kako bi rekli vlasnici “četveronožni prijatelji” ponekad mogu biti degradirani…
O problemima i diskriminaciji kućnih ljubimaca razgovarali smo njihovim vlasnicima, koji su se, kako sami kažu, našli u neobičnim i neugodnim situacijama s obzirom na to da je Zagreb europska metropla.
„Ne primamo životinje“
„Kiša je padala kao iz kabla, pokupila sam mačka – svojega Jezza od veterinara. Bio je uredno spremljen u svoj prijenosni kavez. Ne razmišljajući o tome pozvala sam taksi, kojega i inače zovem gotovo svakodnevno. Taksi je došao na odredište, i otpilio me toliko neugodno da nisam znala gdje bih sa sobom. Taksist me pogledao s prijezirom i rekao: “Kako je politika njihove firma da ne prevoze životinje”, prepričava nam gospođa Marica, kojoj je njezin mačak s obzirom na to da je u mirovini, gotovo kao član obitelji. Marica, nakon ovoga neugodnog iskustva, više nikada nije kontaktirala ovu taksi službu jer ističe, “ne želi davati novce onima koji nisu u stanju prevesti je od jednog odredišta do drugog zato što sa sobom nosi nevinu životinju”.
Petar i Anja vlasnici su malenog psića Bena, za kojeg priznaju da ponekad zna biti nestašan. Nakon što su se odlučili useliti u zajednički stan te sa sobom povesti, prvotno Anjinog psa, naišli su također na nelagodnu situaciju. „Našli smo se na kavi sa starijim bračnim parom. Na prvi pogled činili su se kao simpatični ljudi s kojima smo sve s lakoćom dogovorili. Barem smo misili da je to tako. Ali kada smo spomenuli psa gospođi se sijeda kosa počela dizati na glavi, a njezin suprug samo nam je rekao: “Ništa od toga. Psu nije mjesto u stanu, niti će boraviti u našem stanu“, ističe ovaj mladi par koji je dom za sebe i svojeg ljubimca na koncu ipak pronašao, kod nekih susretljivijih i čini se razumnijih Zagrepčana.
Vlasnici kućnih ljubimaca, svoje životinje, osobito pse ponekad vole povesti čak i na kavu, što nije i ne bi trebalo biti ništa pretjerano neobično. No, čini se kako nije uvijek tako.
“Išla sam se naći s prijateljicom i povela svoju maltezericu, ušla sam na prva vrata i krenula cvikati kartu, a vozač me prostrijelio pogledom kao da prevozim pitona te prokomentirao: “I tome ćete kupiti kartu?”. Odmah sam se s njim verbalno obračunala,” rekla nam je Tamara koja je odvažno stala u obranu svoje mezimice.
Neugodna iskustva kada su u pitanju kućni ljubimci imao je i Marin vlasnik mješanca Elvisa.
“Elvis je tipičan kvartovski pas, onako prava đukelica toplog srca. Kao da se smije. Kada je bio mali furao sam ga svugdje sa sobom. Našao sam ga u azilu, tako da nam je odnos bio obiteljski. Spasio sam ga od nekoga tko ga je ostavio, a on je u meni valjda vidio roditelja. Ljudi su se Elvisu divili jer je zbilja bio čudo od psa. Inteligentan, veseo i uvijek maše repom. Ma ništa zlo i opako nije se moglo naći u njemu. Ali jedan konobar, zapravo, rekao bih vlasnik kafića jedne mi je prigode izgovorio da s psom ne smijem u njegovu birtiju.
Mislim si što bi bilo da sam slijep i kakvo je to glupo pravilo, ako pas nije opasan ne vidim zašto bi nekome stvorio probleme ako sjedi pored mene dok pijem kavu“, zaključio je Marin.
