Nije nepoznanica da se Zagreb gotovo pa “guši” u smeću, što nikako ne priliči jednoj metropoli. Nerijetko smo svjedoci i prizora i raznih miomirisa koji se šire zagrebačkim kvartovima pa sve pomalo liči na svojevrsnu aukciju otpada. Otpad se rijetko odvozi, a unatoč tome što Zagreb već ima Jakuševac, diljem grada svakodnevno se stvara nekoliko manjih inačica.
Gomilanje smeća još uvijek je, dakle, među gorućim problemima u Zagrebu, a mogao bi biti i dublji no što se čini.
Stoga nam je naš Erim ‘Eco’ Bešić u novom tekstu otkrio kako se smeće nekad nosilo i kako današnji problem gomilanja smeća izgleda iz njegove perspektive.
SMEĆE
Bacam smeće. U velikoj crnoj vreći. Katkad plavoj sa žutom špagom za zavezivanje. Triput dnevno. Pri trećem bacanju, točno iznad kontejnera (koji se danas zove smećnik i to zna troje ljudi u RH uključivo autora “kovanice”), sijevnuo mi je retro blic i ideja za tekst. Nekad su smeće bacala isključivo djeca. Jer su imala svoje obaveze.
Nekad se smeće bacalo svaki treći dan. Nekad se smeće nije bacalo u vreć(ic)ama nego izravno iz kante koja se nosila gore-dolje. Ta je kanta trajala minimalno desetljeće. Imala je mehanizam za nožno podizanje poklopca koji je obično zakazao drugi dan nakon kupnje. Ni’ko se zbog toga nije sekirao. Niti reklamirao kantu tražeći povrat novca. Stoga se prilikom bacanja smeća moralo saginjati. Saginjalo se u kičmi, nikad u koljenima. Jer su se ljudi kretali pa su imali zdrave kičme. Nekad su liftovi smrdili od ostataka organske hrane. Koja se tada nije zvala organska hrana nego hrana. U toj kanti nije bilo ni staklenih ni pet ambalaža. Ni jogurtovih čašica. Jer su se one prale i čuvale za dječje rođendane. Koji su se proslavljali u stanovima. Ili za prvu fazu uzgoja paradajza. Koji se sadio po vrtovima vikendica. U toj su kanti uglavnom bili ostatci onoga što se kuhalo. Svakodnevno, bez iznimke. Završetak čina bacanja smeća uvijek je bio popraćen dugotrajnim curenjem sluzi od jaja. Ma koliko se pazilo, ta je sluz uvijek na neki način probila put do dječjih dlanova. Dlanovi su se brisali o majicu. Koja je bila oprana istu večer. Često i na ruke da se ušpara struja. Jer su onda ljudi šparali. Sve. Ostatak sluzi na dlanovima nije bio opran satima jer je dijete nakon bacanja smeća bilo vani. Gdje je boravilo od 0 do 24 sata minus spavanje. Sâmo, bez nadzora oboje roditelja. Dlanovi su nakon par sati bili oprani vodom iz šlaufa ili na pipi u smećarni jer su dlanovi bili posrednik u činu pijenja vode. Iz vodovoda. Jer se voda nije prodavala. I bespotrebno pakirala u flaše. Poruke s flaša dobivali smo u obliku ćuški, kokseva i šamara od starijih za koje nije trebao prijevod na engleski. Nekako smo svi preživjeli ne noseći vodu van.
Tekst sadrži milijune slova. Ispisanih između redaka.
>>> Šest tipova ljudi kakve susrećemo u ZET-ovim autobusima i tramvajima
