Posao je težak, ali te barem svi mrze
Jednom davno novinar Francis Lam opisao je novinarstvo u dvije prekrasne rečenice: “Težak posao s ogromnim pritiskom i prilično usranom plaćom. S druge te pak strane svi mrze.” Čak su mu nakon te izjave ispekli tortu.
Evo torte:
I zbilja. Veliki broj ljudi bio uvjeren da novinari zarađuju “masne pare”. Da se novinarska plaća broji u uvredama ispod članaka, danas bismo već kupovali vile. No, i to se pretrpi jer ništa ne može zamijeniti tu kvalitetnu dozu mržnje, gnjeva i gorčine koja proizlazi iz tipkovnica čitatelja i čitateljica.
Naravno, zna se gdje revolucija danas počinje – na Facebooku. Tipkovnice su najjače (zapravo i jedino) oružje, a u žaru pisanja caps lock nekako uvijek ostane uključen, a pojam zareza i razlike između č/ć i ije/je postaje tek sjećanje na davne školske dane. I tada postajete plaćenik. Postajete dnovinar. Ustaša. Partizan. Četnik. Rasist. Idiot, kreten i debil. Imamo tu nesreću da ne znamo argumentirano razgovarati kao ljudi već se spuštamo na razinu kakva ne priliči ni životinjama. Doživjeli smo i doživljavamo sumrak slobode govora i slobodnog novinarstva, kao i povratak verbalnog delikta. Block is the new black.
Mamić nas redovito časti svakakvim epitetima kakvih bi se i najveći pjesnici posramili, a psovke i uvrede čitatelja i građana samo su šlag na torti. A sami čitatelji su ti koji traže “mesa i krvi”, očito smo zbilja došli do trenutka kada ovo postaju igre gladi.
Čeka me još godina i godina iskustva, tko zna gdje uopće, no čovjek doživi svašta. Posvađala sam se nekoliko puta s vatrogascima preko telefona, sa sugovornicima, napadali su me nasred ulice i tržnice, poklapali slušalicu, nudili štošta, prijetili… Društvo koje na novinare gleda kao plaćenike nije svjesno koliko naizgled obična osoba i obični građanin može manipulirati nad osobom iz medija. Bila je to vjerojatno najgora priča koju sam ikad radila, a koja je trajala satima. Ljudi su me nimalo suptilno i diskretno pokušali uvući u najskrivenije kuteve svojih života i najveće obiteljske tajne, što nije imalo veze s temom na kojoj smo radili, a sve kako bih stala “na njihovu stranu”. Naravno, želite priču napisati objektivno, tražite drugu stranu koja više od sat vremena plače na telefonu i uporno vas navodi da joj date podrške. I onda shvatite koliko ljudi mogu dotaknuti dno dna. To više ne postaje patnja i bol zbog proživljenih životnih trauma već bolesna želja da napakostite drugoj osobi, a tko je bolja osoba za to nego novinar.
No znate tko je odraz medija? Vi. Mali Ivano Marušić treba hitnu transplataciju koštane srži i vašu pomoć. Stotine ljudi podijelit će članak, a pročitat će ga manje od tisuću. Pljuvanje po Zagrebu ili po zvijezdi iz showbusinessa? Čitat će se danima u bilo koje doba.
Mediji će vam servirati ono što najčešće tražite i klikate, a to očito nisu lijepe i socijalne priče za kojima toliko vapite u komentarima, što je krajnje licemjerno, tim gore što nakon svega okrivite – novinara. Jer “koga to zanima”, “kakve to gluposti pišete”, “pišite o nečem bitnom”. I date ljudima kvalitetan sadržaj, date im svoj vrijeme, bez clickbait naslova, i pogodite što – taj kvalitetan sadržaj zanima porazan broj ljudi. Radite na nečemu danima, tjednima, mjesecima kako bi pružili ljudima ono što dežurni moralisti toliko strastveno traže u komentarima, a tada zavlada šutnja, muk.
Postali smo jedno licemjerno, tašto, površno, ljubomorno, jalno i zavidno društvo koje svu svoju bijedu prikazuje upravo na internetu. Slobodu govora u ovome društvu zaslužuju očito svi osim novinara. Nije ni čudo da većini ne odgovara pozitivan i zdrav sadržaj. Statistika ne laže. I zato ne krivite novinare čije ćete “bezvezne” tekstove masovno otvarati, a oglušit ćete se na kvalitetne, sadržajne i korisne jer će vam se dotad servirati sranja s clickbait naslovima.
