Kada ste zadnji put uživali u noćnom nebu, brojali zvijezde, čudili se raznim oblicima na nebu, letećim tijelima i tako opušteno sanjarili i barem se nakratko odvojili od stvarnosti koja vas okružuje? Za tako nešto potrebno je otići u planinska prostranstva jer su gradovi toliko zasićeni svjetlošću da je teško na nebu išta vidjeti.
Toga je posebno svjestan astrofotograf Branko Nađ koji se niz godina bavi snimanjem pejzažnih astrofotografija, a nedavno je izdao i svoju prvu fotomonografiju „Hrvatska pod zvijezdama“. Upravo s tom fotomonografijom, kao i s izložbom svojih atrofotografija gostuje diljem Hrvatske, a predstavlja ju i na ovogodišnjem Interliberu u izdanju Naklade Slap.
Fotomonografija na više od 230 stranica donosi stotinjak fotografija nastalih u gotovo svim krajevima Hrvatske, od međimurskih vinograda do doline Neretve, od istarske špice do baranjskih veduta. Dosad su građani od rujna ovu putujuću izložbu imali prilike vidjeti u Muzeju grada Đurđevca, Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu, u Zvjezdarnici Višnjan, a 6. prosinca izlagat će u Muzeju Međimurja u Čakovcu.
Inspiracija na plaži
Kako se rodila ljubav prema astrofotografiji, koji je bio prijelomni trenutak?
Zvijezde me zanimaju od malih nogu, uvijek sam s oduševljenjem gledao ta malena svjetla na noćnome nebeskome prostranstvu, i još se živo sjećam kada mi je pokojna baka iz svoga vrta na nebu pokazivala Kumovu slamu, Kosce, Velikog medvjeda. A astrofotografijom sam se počeo baviti prije nekih šest godina kada sam s kćerkom šetao po plažama blizu grada Krka.
Kako nas je oboje privlačila svjetlost zvijezda, tako smo ulazili sve dublje u šumu. Sve dalje od blještavog grada i svjetlosnog onečišćenja koje je dolazilo s glavnih gradskih plaža. Taman kada su nam se oči priviknule na tamu i mrkli mrak, pronašli smo malenu uvalicu, plažu gdje smo sjeli i odlučili samo uživati u tom kristalnom nebeskom svodu. „Daj, sjedni na onaj kamen, da te probam poslikati“, rekoh tada mojoj dragoj devetogodišnjakinji.
Nevoljko je zagazila bosa u more, sjela na kamen, a ja – bez iskustva u noćnoj fotografiji, bez znanja o postavkama koja su potrebna za takvo snimanje, čak i bez stativa na kojih bih stavio fotoaparat – odlučio sam probati. Naslonio fotić na neki kamen pa što bude. Kada sam kasnije shvatio da nam je u taj kratki kadar uletjela i zvijezda padalica, povratka nije bilo.
Zagrepčanin snimio sinoć svjetleće oblake: ‘Nebo nas je počastilo nesvakidašnjom pojavom’
Zašto Vas je privukla baš astrofotografija, a ne primjerice pejzažna fotografija ili fotografiranje ljudi?
Moj autorski ciklus „Hrvatska pod zvijezdama“, za koji skupljam materijal posljednjih pet godina, donosi drukčiju vrstu astrofotografije od klasičnog prikaza samo dubokog svemira s galaksijama, maglicama, udaljenim zvijezdama. Želja mi je od prvog trena bila ovjekovječiti i gledateljima prikazati kako pojedini dijelovi Hrvatske izgledaju kada svi spavaju. Pod zvijezdama.
Hrvatska ima famozne pejzažne fotografe, stvarno su te fotke čudesne, no nisam nigdje vidio da netko sustavno obilazi Lijepu Našu snimajući te iste pejzažne ljepote pod svjetlošću zvijezda pa sam nekako odlučio da to bude moja misija. Tako su moje fotografije noćnih pejzaža nastale na znamenitim hrvatskim turističkim i povijesnim lokacijama, poput Plitvičkih jezera i Krke, izvora Cetine, Jasenovca, Rta Kamenjak, pašnjaka oko Dinare ili pak paških polja soli.
Više od stotinjak najboljih predstavit ću javnosti ove jeseni kroz knjigu, fotomonografiju „Hrvatska pod zvijezdama“ u izdanju Naklade Slape te veliku putujuću izložbu. Već smo dogovorili promocije i izložbe u Đurđevcu, Zagrebu, Višnjanu i Čakovcu, a od siječnja krećemo i u druge dijelove Hrvatske.
Svjetlosno zagađenje
Kada najviše fotografirate, o čemu ovisi izlazak na teren?
O vremenskoj prognozi i Mjesečevim mijenama odnosno fazama kada je ispod 30% osvjetljenja. Najbolje je nebo fotkati kada je Mjesec minimalan srp jer što je svjetliji i puniji, to više umanjuje svjetlost zvijezda i maglica, pa su i fotke tih dana nekvalitetnije. Stoga sam ja aktivan nekih 10 dana u mjesecu, kada je Mjesec na nebu „minimalno“ velik.
Što jedan astrofotograf mora znati da bi se mogao baviti astrofotografijom i što treba imati od opreme?
Bitno je znati strane svijeta, kretanje nebeskih tijela tijekom godine, Mjesečeve mijene i faze, znati što želite snimiti i u kojem smjeru će na toj lokaciji biti usmjerena vaša kamera. Srećom, postoje aplikacije za mobitel poput Stellariuma i Photopillsa, koje olakšavaju planiranje fotke, čak i od kuće, uz pomoć geografske karte odnosno satelitske snimke.
Važan aspekt astrofotografije je svjetlosno zagađenje na koje stalno upozoravate. Gdje je ono najgore? Postoje li uopće u Hrvatskoj područje koje nije svjetlosno zagađeno?
Najgore blješti Zagreb, čije je svjetlosno zagađenje tri puta jače i veće od Beča. Od otoka Cres i Lošinj, Dubrovnik dakako, zapravo sva naša turistička središta. Najpogodnija za astrofotografiju kod nas su Lika i udaljeni otoci poput Lastova i Visa. No, i u mjestima gdje recimo sela gase javnu rasvjetu nakon ponoći, nađe se neki baja i lokalni šerif koji svoje, npr. skladište osvijetli stadionskom rasvjetom, koja pak blješti cijelu noć i nikom ništa.
Crkve u Hrvatskoj, od najmanje do najveće, također su osvijetljene cijelu noć. Za koga i zbog čega?! Nepotrebno je baš svaki odvojak na autocesti osvijetliti sa stotinu stupova javne rasvjete dok istovremeno Njemačka, Austrija, Mađarska ili Slovačka nemaju niti jedne svjetiljke na svojim autocestama. I ne, nije ovdje pitanje samo komocije i radoznalosti nas ljubitelja astrofotografije. Brojne su znanstvene studije dosad ispisane o negativnome utjecaju svjetlosnog onečišćenja na floru i faunu, pa onda i na ljudsko zdravlje.
Oblak koji govori sve: Pojavio se prije katastrofe koja je pogodila Zagreb
Sve blješti
S obzirom na dugogodišnje bavljenje astrofotografijom, jeste li primijetili neke trendove kad je u pitanju svjetlosno zagađenje, ali i općenito zagađenje prirode po kojoj se krećete tijekom fotografiranja?
Isključivo negativne. Trendove, mislim. Situacija je sve gora kod nas. Vani se puno toga gasi tijekom noći, i zbog štednje i zbog negativnog utjecaja na okoliš. Kod nas se sve osvjetljava, bez ikakve kontrole i restrikcija. Postoji Zakon o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja, već par godina, ali to je samo mrtvo slovo na papiru. U njemu, npr. jasno stoji zabrana svjetlećih jumbo plakatima na raskršćima; u Zagrebu ih imate skoro na svakom. Crkva u istarskom mjestu Šterna toliko je jako osvijetljena da je nemoguće proći raskršće autom bez zaustavljanja, jer jednostavno ne vidite druge sudionike u prometu.
Stari grad Kalnik, inače ruševno zdanje na periferiji mjesta Kalnik, nedavno je potpuno unakaženo jer se neki genijalac sjetio po njemu staviti ulične kandelabere s betonskim postoljem. Čak i „nacionalni simbol“ – iako su nam ga izgradili Kinezi – blješti protuzakonito. Govorim, dakako, o Pelješkom mostu, građenom u zaštićenom području, posebnom rezervatu prirode Malostonski zaljev i Malo more koji postoji još od 1983. godine. Dekorativna rasvjeta kojom smo ga osvijetlili potpuno je suprotna zakonskim direktivama.
Kakve su reakcije ljudi na zanimljive fotografije koje radite? Stignete li tijekom rada s ljudima naglasiti i problem zagađenja prirode te ih potaknuti da budu obazrivi prema okolišu u kojem borave?
Ljudi uglavnom s nevjericom gledaju moje fotke, jer pod a) više nemamo naviku gledati gore, u noćno nebo, a pod b) živimo u toliko svjetlosno zagađenim selima i gradovima da se zvijezde jedva i vide. Većina ljudi nije toliko „nenormalna“ poput mene da bi noći, umjesto doma u krevetu, provodila po vrletima i brdima. Zato me svaki njihov kompliment i oduševljenje viđenim posebno razveseli. Naročito mi je drago kada u noć sa sobom povedem nekog od kolega fotografa, pa se i oni zaljube u zvjezdano nebo.
Jeste li tijekom bavljenja astrofotografijom ostvarili neke zanimljive suradnje s javnim ustanovama, ekolozima, astronomima…?
Često se javljam ustanovama parkova prirode i upravama dvorca da mi dopuste noćno snimanje na njihovom području odnosno da ugase dekorativnu rasvjetu tamo gdje bi mi smetala za snimanje zvijezda. Stoga se i ovom prilikom zahvaljujem istarskoj JU Kamenjak, za brojna snimanja na istoimenom rtu, Spomen području Jasenovac što su zbog mog snimanja na jednu noć ugasili rasvjetu oko Cvijeta, upravama dvoraca Đurđevac, Veliki Tabor, Ozalj, koji su također pogasili svoje lampe.
Tijekom godinama sam nekako uspio izgraditi ime „lovca na noćno nebo“ pa mi je sve lakše uspostaviti takve suradnje. Stoga hvala i svim budućim gasiteljima rasvjete, čuvajmo prirodu, ljudi, i štedimo struju.
