Vukovarski heroj Tomislav Orešković nerado se javno eksponira, a rijetko se oglašava i putem društvenih mreža. Unatoč tome, Orešković je jedan od najcjenjenijih branitelja grada – heroja koji se u obranu uključio među prvima, i to kao pripadnik skupine “Žuti mravi” koji su uz “Pustinjske štakore” i “Turbo vod”, od sebe dali sve što su mogli kako bi Vukovar ostao u hrvatskim rukama.
Orešković je u danima Bitke za Vukovar ponešto aktivniji i otvoreniji za pričanje o paklenim danima za grad, a jedan od onih koji je njemu osobno bio najteži, opisao je ovako:
”Trpinjska… Gledano nakon ovoliko godina čini mi se da su JNA, Srbi domaći i dobrovoljci od preko, samo čekali da ja odem na odmor kako bi napali. Prvo su to napravili 26.8.91. kad je meni završila smjena i ja zaspao. Da nije bilo Buce koji se sjetio da sam otišao na odmor i Zlatka koji me jedva probudio u podrumu, probudili bi me četnici. Ne vjerujem da je slučajno, 14.9.91. opet kad sam otišao na odmor, ovaj put na sigurnu udaljenost (nekih 3-4km) I zaspao kao klada počeo je napad koji sam ja prespavao, većim dijelom. Posve sam siguran da su čekali da ja odem spavati”, uveo je Orešković u događanja na datum koji će pamtiti zauvijek.
Uvijek nasmiješeni električar bio je zaklan
“Tek od 15.9. sam opet spreman za napad koji slijedi, ne mogu se izvlačiti na spavanje. Jutro je svježe, dosta rose. Nakon dogovora, planiramo ići od Bosanske do nasuprot Hercegovačke kroz dvorišta i bašče iza kuća. Dolazimo do dvorišta Stjepana Babijaša (negdje sam pročitao Stefana). Kao i dosta kuća i njegova ima prostorije u dvorištu (tzv. na ključ ili ljetnu kuhinju, a često i cijeli stan u dvorištu.) Ispred metalnih vrata na betonu je poveći komad zelenog itisona (glatki tepih). Ćuran i ja smo prvi, a itison nam je sumnjiv zbog izbočenja, provjeravamo zbog mina iznenađenja, ali to je grbav beton.”
“Ulazimo i nalazimo Stjepana mrtvog na kauču, na stolu piće i neko jelo. Zločinci su pri povlačenju ubili nenaoružanog čovjeka, civila. Zaklali su ga. Svi smo poznavali nasmijanog električara Babijaša. Prekrili smo ga, a poslije smo ga odnijeli do mog auta, na nekom vratom krilu te sam ga kasno popodne odvezao u bolničko dvorište, gdje sam vidio mrtvačke sanduke i imena ljudi koji su poginuli dan ranije, a neke od njih sam poznavao. Prizor me zatekao, štrecnulo me….”
Orešković je potom objasnio kako su se rasporedili na pola predviđene dužine do Hercegovačke i čekali:
Jeziva kolona tenkova
“Kako je prije pisao Zlatan kapije su bile otvorene, jer smo se uglavnom povlačili u unutrašnjost od kuda bi djelovali s Osama, RPGom… Tutnjava i grmljavina je postala toliko glasna da smo se morali glasno dovikivati. Tlo se treslo, bio sam naslonjeni na zid kuće koji je vibrirao. U jednom trenutku se malo smirilo. Izvirio sam oprezno prema Mjesnoj zajednici i vidio tenkove u koloni, u dvije kolone, kad sam bolje pogledao. Stali su pred raskrižjem Bosanske, Slavonske i Trpinjske. Prošli bi oni i dalje, ali je raskrižje bilo zakrčeno njihovim kantama od dan prije. Na prvom tenku je bio podignut poklopac i gore se kočoperio neki starešina koji nas je pozivao na predaju ili sl. Okrenuo sam glavu na drugu stranu, u pravcu Osijeka i malo me steglo, posvuda. Tamo sam vidio kolone tenkova do krivine, a to je dodatnih 500-600m uz ovih 200. Čak mi se činilo da su na pojedinim dijelovima u tri kolone. Provirivanje je kratko trajalo, i prošlo je od tada dosta vremena… možda mi se učinilo. Ono što sam vidio bilo je upečatljivo, jer sam odmah pogledao u svoju pušku, nekoliko spremnika, i bombi (tada ni metaka nisam imao koliko bi mi trebalo) i pomislio kako baš i nemamo neke šanse.”
To natezanje oko predaje je trajalo neko vrijeme i u jednom trenutku je prestalo. A onda je, kaže, počeo pakao:
Početak pakla
“Pucnjava na sve strane fijuče. Tenkovi iza gađaju kuće, vjerojatno su i vidjeli kako izvirujemo. Više nema promišljanja već djelujemo. Prvi tenk i onda slijedeći nakon 30-50 m. Njima gužva jer se ne mogu maknuti iz sendviča, treba vremena. Mi se udaljavamo od kuća u unutrašnjost dvorišta,Marko i Andrija s “osama”, Ante Jurić iz Slavonskog Broda s RPGom, Preko puta djeluje Turbo vod. Pišem o ljudima koje znam i koje sam gledao. Bilo je još mnogo njih na ispomoći, ali ih nisam upamtio, bio sam ili uz Marka ili uz Andriju po potrebi. Bilo je i situacija kad smo se potpuno presložili u trku i završio sam uz Antu Jurića. Smjestili smo se u Mujinom dvorištu na uglu Bosanske i Trpinjske. U tom dvorištu je bila nadstrešnica za vozila i strojeve. Bila je malo udaljena od Trpinjske i uz Bosansku.
Zlatan i ja smo stali uz stupove nadstrešnice, Bušo se zaklonio iza bunara koji je bio iza mene, u kući je bio Beba. Između Zlatana i mene, dublje u dvorištu (dublje je možda 5-6m) smjestio se Ante i namjestio za opalit na tenk iz RPGa. Desno od Ante su bila još trojica. Jedan je bio Siniša M, koji je par dana prije s nekoliko drugih gardista došao sa Silosa. Iza Siniše Ćuran, a ispred Pipe ili Iva.
Čekali smo da proviri tenk, sve se treslo, vidio sam cijev, a potom i pola tenka i u tom trenutku je počela mitraljeska vatra. Iverje s nadstrešnice je frcalo na sve strane. Skrio sam se iza drvenog stupa nadstrešnice bočno, mislim da nisam ni disao, samo da bih bio što uži”, prisjetio se Tomislav Orešković dramatičnih trenutaka koji su se odigrali prije 30 godina, ali kojih se još zorno sjeća.
Spašavanje Siniše: “Nosili smo ga kao štafetu”
“Nešto je eksplodirao, digla se prašina. Ni danas nisam siguran jesi li pucali s tog tenka ili je naišao i transporter pa raspalio po nama. Sve je utihnulo, na zemlju je, ispod šljive pao Ante, u sljedećem trenutku malo dalje dijagonalno vidim da je i Siniša na zemlji u prašini. Ante ustaje i kaže da je ok, pritrčavamo drugom i vidimo da je jako stradala noga. Hvatam se za bočni džep hlača pun zavoja dok gledam tu ranu iz koje na prašinu kapa samo par kapi krvi…
Želimo ga prenijeti preko Bosanske u dvorište i nositi do Mustanga ili Jadranske shvaćamo da nam puške smetaju, a Trpinjska je na pljuvomet i baš smo im na dlanu. Nemamo izbora i zabacujemo puške preko leđa i dižemo Sinišu pod pazuhe i za noge. Već su se tu stvorili ostali koji su bili okolo i pomažu. Molimo dragog Boga da nas ne skinu na tih 15-20 metara brisanog prostora. Uspijevamo utrčati u dvorište kuće u Bosanskoj i nosimo ga prema Mustangu. Shvaćamo već na kraju dvorišta da ga ne možemo tako nositi. Prvo zbog njegove konstitucije, to bi još i prošlo, ali do Mustanga ili Jadranske ima 101 žica od ograde ili za vinovu lozu. Nemamo vremena rezati ogradu. Netko predlaže ili je jednostavno skinuo vratno krilo na kojeg ga poliježemo i nosimo na ramenima. Četvorica nose jedno dvorište, preko žice druga četvorica preuzimaju i nose do slijedeće prepreke. Nosili smo ga kao štafetu, jedino što smo morali trčati i prestići nosače te preuzeti na slijedećoj ogradi. Vijest se proširila, možda je netko i otišao po pomoć u Mustang, pa je dotrčalo dosta momaka i preuzimalo nošenje od nas, a mi smo sjeli hvatat zrak.”
