Stvarna slika hrvatskog javnog zdravstva: ‘Tko zna bih li bila živa da nisam otišla k privatniku’

Pinterest / Ilustracija

U Hrvatskoj sve više pacijenata kombinira usluge javnog i privatnog zdravstva, a nekima upravo to spašava život, piše Deutsche Welle.

Iako javno zdravstvo slovi kao besplatno, to zapravo i nije jer svakog mjeseca u državni proračun uplaćujemo određeni iznos novca.

Marija (69) iz Like u kolovozu 2016. otkrila je pravu sliku zdravstvenog sustava u Hrvatskoj. Tog se dana svom liječniku požalila na jaku bol u prsima, žarenje između lopatica, umor, kratak dah i ukočenost vrata, a uz to ona i inače pati od visokog tlaka. Liječnik ju je zbog toga poslao na hitan prijem, međutim, on je bio 40 kilometara udaljen.

Tamo joj nisu ništa objasnili, a poslali su ju kući uz objašnjenje da treba obaviti internistički pregled, ali očito ne odmah jer je liječnica koja ju je pregledala zaključila da “nema akutnog koronarnog zbivanja”. Ista je liječnica Mariji rekla ono što već sama zna, uz napomenu da joj internist treba odrediti terapiju.

Pacijentica otišla privatnom liječniku

Budući da je idućih dana Marija imala problema prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti, odlučila je da neće čekati, ali nije se htjela ni vratiti u istu bolnicu već se zaputila za Zagreb, gdje su je pregledali u jednoj privatnoj poliklinici.

“Gospodine, Vi nama recite kada je Vama najzgodnije doći, a ja ću Vam zakazati liječnika za to vrijeme. Tako to kod nas ide”, kazali su u privatnoj poliklinici Marijinom sinu.

Naručena u 10 sati, Marija je s pregledom bila gotova već u podne, a liječnik je njoj i sinu objasnio da je po njegovom mišljenju potrebna operacija. Objasnio im je i razložio nalaze, prema kojima Marija ima tešku blokadu žila i savjetovao da iz tih stopa idu u KB Dubrava.

Liječnik joj je kazao da ako ju tamo neće htjeti operirati, da ju onda barem dva tjedna ne smiju pustiti iz bolnice.

Poražavajuće stanje u KB Dubrava

U čekaonici hitnog prijema u Dubravi naišli su na četrdesetak ljudi na potrganim stolcima i starim kolicima za transport pacijenata.

“Dovoze žrtve prometne nesreće, muškarac u nesnosnim bolovima viče dok čeka RTG. Drugi muškarac već skuplja brojeve odvjetnika koje će angažirati za utuživanje štete. Preko njih se probija djevojka sa zamotanim prstom. Njezina liječnica, kaže, danas ne radi pa je došla zamoliti da joj previju kažiprst. Prijavljuje se i žena koju je za ruku ugrizao mačak. Šalteru prilazi i ljutita igospođa s kolcima za tržnicu. Traži natrag svoje dokumente. Da je znala, žali se, da će toliko dugo čekati, ne bi ni dolazila”, dio je atmosfere koju su zatekli na hitnom prijmu u bolnici.

Mariju su pozvali brzo nakon predavanja dokumentacije iz privatne poliklinike. Ponovili su joj iste pretrage koje je već radila toga dana i tek oko 17 sati joj rekli da će ju zadržati u bolnici. Odmah iza toga prelaze na idućeg pacijenta, pa opet idućeg.

Idućeg je dana Marija operirana i sve je dobro prošlo, no njezin se sin iznenadio da joj liječnici nisu ni rekli da će odmah na operaciju niti su joj objasnili njezino stanje i proceduru.

‘Samo su mi dali papire da potpišem’

“Vjerojatno su mislili da znam. Samo su mi dali papire da potpišem. Pitala sam liječnika koliko će trajati. Rekao mi je 40 minuta i to je bilo to”, ispričala je. U otpusnom je pismu stajalo da je preživjela infarkt.

Marija je danas zadovoljna liječnicima koji su reagirali i operirali ju, a liječnicima u svojoj županijskoj bolnici, kaže, više ne vjeruje. Iako joj je 70 kuna za dopunsko zdravstveno osiguranje teško izdvojiti iz njezine skromne mirovine, sretna je što je to ipak činila.

“Da ga nisam uplaćivala, dobila bih račun za liječenje i bolnički boravak, a to si ne bih mogla priuštiti. Plaćala bih ga i da je poskupjelo na 100 kuna, kako su već najavljivali. Pogotovo sada kada znam što mi se može dogoditi”, kaće Marija nakon svega.

U ovom je slučaju sve dobro završilo, no čini se da hrvatsko javno zdravstvo baš i nije dostupno, s obzirom na to da se na, primjerice, ultrazvuk srca čeka mjesecima. Liste čekanja su kilometarske, liječnici imaju određene kvote, do podneva rade u javnim bolnicama, a iza toga u privatnim.

Baš zato se i mnogi pacijenti odlučuju za usluge privatnika. Iako je taj pregled za Mariju puno stajao jer je njezina mirovina vrlo mala, sada zna da joj je upravo to možda spasilo život.

“Ali tko zna što bi se dogodilo sa mnom da nisam na svoju ruku otišla u privatnu kliniku odakle su me poslali dalje? Vjerojatno bih doživjela još jedan infarkt, a tko zna bih li bila i živa. A što je s onima koji ne mogu do Zagreba i privatnika“, rekla je za Deutsche Welle.


Komentari