Snajperist s Knežije progovorio nakon 29 godina: ‘Nismo poduzeli sve što smo mogli za žrtve Vukovara’

FOTO: Privatni album

Hrvatski branitelji s tugom se sjećaju na današnji dan i sve žrtve Domovinskog rata. Dok su jedni davno ispričali sve što se su proživjeli snajperist i hrvatski branitelj Igor Široki , kojeg je bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović lani odlikovala Redom hrvatskog trolista za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, šutio je o iskustvu rata 29 godina.

Bivšim pripadnik Hrvatskih oružanih snaga koji je snajper prvi puta u ruke primio s 19 godina sad je smogao snage progovoriti, kako kaže, zbog mrtvih i nestalih. Iz Vukovara je Igor je izašao u proboju 16. studenoga, uoči samog pada. No njegov ratni put tu nije završio. Čekala ga je bojišnica u BiH i borba na Kupresu. Ističe kako ratovanje u BiH nije bilo kao u Vukovaru.

“Nigdje nije bilo kao u Vukovaru. Nigdje. Zbog svega, ja sam nakon rata svega dva puta otišao na obljetnicu. Ne mogu gledati političku svitu na ulicama po kojima je tekla krv. Znam da ne osjećaju istinsku patnju i bol koju je taj grad podnio. Ono što me veseli jesu mladi ljudi i djeca kojih je zaista mnogo u koloni sjećanja. To mi ulijeva neku nadu da iza sebe ipak ostavljamo generacije koje znaju za sve ono što se dogodilo te 1991. i da to cijene”, ponosno kaže zagrebački dečko s Knežije za Dnevno.hr i dodaje kako neće biti miran dok god ne pokopamo i posljednjeg nestalog. Najviše ga proganja činjenica kako roditelji nikad neće moći pokopati svoje dijete ili dijete oca.

FOTO: Facebook

“Pokušajte samo zamisliti da nemate gdje zapaliti svijeću nekome iz svoje obitelji”, otkriva. Jedan od onih čiji ostatci još uvijek nisu pronađeni jest i njegov suborac, francuski dragovoljac i HOS-ovac Jean-Michel Nicolier.

“Pričat ću o njemu do smrti. Nestvaran čovjek na više razina. Sve smo prolazili zajedno, družili smo se i bili smo jako dobri. Bilo je nevjerojatno gledati kako odbija mogućnost izlaska iz Vukovara, a imao je cijeli niz prilika. Čak i kad je završio u bolnici. Bio je pokretan i mogao je otići s francuskim novinarima. Ali on je jednostavno odlučio ostati s Vukovarcima do kraja i podijeliti njihovu sudbinu. Neopisiva hrabrost, požrtvovnost i ljudskost. Neopisiva”, tužno se prisjeća.


Objašnjava kako je i njegov suborac razlog što je odlučio progovoriti. Smatra da to što Jean, ali i ostale žrtve nisu pronađene je nedostatak volje naših institucija i državnog vrha, piše Dnevno.

“Tu nema mjesta neodlučnosti i to im teško mogu oprostiti. Napominjem i da Jean, kojega pojedinci nazivaju plaćenikom, nikad nije primio plaću. Te tri koje je u ratovanju zaslužio nije doživio. Iznimno sam razočaran zbog ovog tapkanja u mraku, jer sam sasvim siguran da Srbi znaju gdje su naši nestali. Smatram da nismo poduzeli sve što smo mogli, a ono što bi sigurno urodilo plodom nismo ni probali. Nismo im ponudili novac. Za bilo kakvu novčanu nagradu netko bi od njih progovorio, jer oni su takvi. Za novac su spremni učiniti sve”, rekao je Igor. Prisjetio se i razloga odlaska u rat. Otkiva kako ga nitko nije mogao spriječiti.

“Taj zov da braniš svoju zemlju teško je objasniti, osjetiš ga ili ne osjetiš. Ostavio sam svoje društvo i u ratu upoznao ono koje ostaje za cijeli život. S obzirom da nisam završio vojnu obuku u JNA jer sam bio premlad, nisam primljen u Zbor narodne garde. No, HOS-u to nije smetalo”, objašnjava. Teško stanje u Vukovaru ‘razbijali’ su  smijehom. Prisjeća se suborca koji je u pucnjavi i metežu dodatno bacao petarde, a sjeća se i da su se maskirali i oblačili kao u maškarama.

FOTO: Privatni album

“Živjeli smo kao da nam je svaka sekunda posljednja. I danas smo snažno povezani, ali ljudi koji nisu stekli ratnog prijatelja to ne mogu shvatiti. Mi smo tad emotivno bili potpuno ogoljeni jedni pred drugima. Nisu se skrivale ni suze, ni strah, ni tuga. Ta iskrenost jednog čovjeka prema drugome teško se postiže u miru. Kad tako ogolite dušu pred svojim suborcima s kojima ste spremni umrijeti, oni tad znaju sve o vama, a živjeti pred nekime bez tajni jedinstven je osjećaj”, s ponosom kaže. HOS-ovci se, kaže Igor, i danas sastaju.

“Sve nas je manje. Sprovod Siniše Mataije – Ramba posljednji je sprovod na kojem smo se našli. Rambo je umro doslovno od tuge zbog nepravde koja ga je gušila, a koju nije mogao izbaciti iz sebe. I on je bio motiv što sam se odlučio otvoriti jer kad nas ne bude umrijet će i naša priča. Kako kaže moj vrijedni suborac Damir Markuš koji je napisao knjigu o nama: ‘Ako nisi zapisao, kao da se nije ni dogodilo.’” , smatra. Posebno ga pogađa što su neka imena javnosti ostala prešućena.

“U obrani Sajmišta priključio nam se jedan stariji gospodin, Šajtović. Riječ je o čovjeku koji je bio gotovo potpuno slijep i poprilično gluh. U takvom stanju, on je pretrčavao ulice Sajmišta i borio se. Znate li koliko hrabrosti treba za to?”, pita se.

Igor danas živi u selu pokraj Brezovice. Kaže da se nakon povratka iz Vukovara u Zagreb prvi put zasramio svoga grada u kojem je zatekao mnoštvo vojnika s vrhunskom ratnom opremom dok je Vukovar izdisao. Bavi se svojim psima, vožnjom na motoru i odlaskom u planine.

Komentari

loading...