Cjenovna promišljanja, FAQ, odnosno do’s and dont’s pri zaključivanju…

Pixabay

Posjet uobičajenom sûku u bilo kojem arapskom gradu razjašnjava srž ekonomske znanosti neću reći više (bio bi pretenciozno), ali možda adekvatnije nego svi MOST-ovi “stručnjaci” zajedno. Pa skupa sa KKK stvorovima (ne, nije riječ o ku klux klanu nego o trijadi Kapović-Krugman-Keynes). Riječ je naime, o konceptu ponude i potražnje, te formiranju cijene koja nije nikakav apstraktni pojam nego konkretni, tvrdi broj koji ustvari daje vrlo šturu informaciju: u danom trenutku, Pero je od Ante kupio Gefufnu za 100 Tunguzijskih Dirhama. Osim puke faktografije, ovdje smo slobodni pretpostaviti, u slučaju da su i Pero i Ante razumni odnosno poslovno sposobni, te da nisu prevareni ili prisiljeni, da su oboje zadovoljni transakcijom.

No, koliko god to jasno zvučalo, česte su zablude i miskoncepcije. Počnimo sa jednom od njih: -“realna cijena” Ne postoji takvo što. Dokaz? Pretpostavimo suprotno, to jest da postoji. Dakle, Bog je “prišio” svakom artiklu i usluzi “cijenu” koja je “realna”. Pretpostavimo dalje da je “realna cijena” Gefufne iz prošlog paragrafa upravo 100 Tunguzijskih Dirhama (TD). Tada su i Pero i Ante – budale. Nijedan nije zaradio, a utrošili su vrijeme i kojekakve druge resurse (pa i novac!) kako bi uopće obavili tu transakciju in the first place. Dakle, svatko tko je ikada išta kupio, svatko tko uopće radi je – budala. Zaključak – cijena nije nikakav apstraktni pojam, a vrijednosti su subjektivne.

Ponuda i potražnja nisu konkretni iznosi već grafovi funkcije količina – cijena. Cijenu smo “napali” u prošlom paragrafu, a sada idemo u “desant na količinske zablude”, kroz konkretni primjer:

“Hrvatskoj fali doktora” / “Njemačkoj fali inžinjera” I meni fali Ferrarija. Željena količina je 1, a stvarna 0. Dakle, doista mi “nedostaje” Ferrarija. Ovdje dakako nije riječ o višim silama koje me sprječavaju da imam takav auto, nego o drugoj osi grafova ponude i potražnje – cijeni. Po cijeni koju sam ja spreman dati za Ferrarija (1000€) ponuđena količina (NE “ponuda”) je 0. Po cijeni koju želi prodavač (250000€) potražena količina (s moje strane) je 0. Rad je također roba sa svojom cijenom (bruto 2 – plaćom).

Zato, kada čujete “Britaniji fali rudara” – nemojte pasti u afane i umisliti si kako je super odmah zatražiti radnu dozvolu ako imate završen RGN, nego prevedite s amatersko-novinarskog na hrvatski: “Ili britanski poslodavci nude premale plaće, ili britanski rudari traže previsoke”. Rečenica “ponuda je mala” je besmislena. Kako bi se izbjegla zabuna, potrebno je reći “ponuđena količina pri datoj cijeni jest manja od potražene količine pri istoj”. Dakle, kako bi se potražena i ponuđena količina ujednačile, potrebno je povećati cijenu. I obratno. Na pisanje ovog teksta ponukao me je jedan naslov na jednom domaćem portalu, koji parafrazirano glasi: “Ponuda nekretnina pet puta veća od potražnje”.


O cijenama nije bilo govora. Razmišljajte, i držite se zdravog razuma.

Komentari