Ratko Bajakić je sin bivšeg moćnika u Jugoslaviji: ’41. spasio ga je član ustaške mladeži, a nakon toga ostvaruje zavidnu karijeru

Foto: Pixsell/Wikipedia

Ratko Bajakić do prošlog tjedna bio je uspješan i anoniman biznismen, a sada je pod povećalom zbog drame u Zagrebačkom Holdingu. No iza zamjenika predsjednika Nadzornog odbora, krije se intrigrantna prošlost njegova oca.

Naime, Bajakić dolazi iz jedne od najutjecajnijih obitelji sportskih dužnosnika u socijalističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji, piše Jutarnji. Njegov otac, Luka Bajakić bio je predsjednik Nogometnog (Fudbalskog) saveza Jugoslavije, a obnašao je niz drugih važnih društvenih funkcija.

Luka Bajakić, 1942. godine pridružio se partizanima i posao član KPJ. Nakon toga odlazi u Zagreb gdje studira pravo. U ratu je dva puta jedva izvukao živu glavu. Prvi put su ga zarobili ustaše u Vukovaru, a oslobodio ga je njegov prijatelj, također član ustaške mladeži. Kada su ustaše upale u selo Bobotu 1944., Bajakić je bio ranjen i jedva preživio.

Desetljeće nakon toga, sudjeluje u planiranju i izgradnji raznih sportskih objekata, poput atletske staze u Splitu, stadiona Gradskog vrta u Osijeku i dr. Vrhunac karijere doživljava kao predsjednik Nogometnog saveza Hrvatske u razdoblju 1965.-1966. godine i  NSJ-FSJ u  od 1971. do 1973. godine.

Jedna od zanimljivih anegdota je ona iz 1971. godine, kada je Bajakić vodio jugoslavensku reprezentaciju na Peleovu oproštajnu utakmicu od brazilske reprezentacije. Sve se odvilo na Maracani u Rio de Janeiru, a utakmica je završila neriješeno 2:2. Dan prije utakmice Pele je dobio orden jugoslavenske zastave sa zlatnom zvijezdom kojom ga je odlikovao Josip Broz Tito. Bajakić mu je predao drugi poklon, umjetničku skulpturu kipara Frane Kršinića „Meditacija”.

Bajakić je bio žestoki Dinamovac i doprinio je izgradnji istočne tribine na Maksimiru, rekreacijskog centra na Jarunu, Sportske dvorane, a radio je i na pretvaranju Više škole u Fakultet za fizičku kulturu. Novinarka Milka Babović jednom je prilikom napisala da je Jarun bio “treće Bajakićevo dijete”, pored Ratka i Ljubice. Devedesete za njega nisu bile lake jer je, kako tvrde njegovi poznanici, bio na meti uvreda zbog svoje „komunističke prošlosti“ i nacionalnosti.

Bajakić je za Jutarnji dao jedan od posljednjih intervjua, pola godine prije smrti 2014. godine. Razgovarao je o tada nadolazećem Svjetskom nogometnu prvenstvu u Brazilu, kada se prašina podigla oko uvjeta u gradu Manausu koji se nalazi u prašumi.

„U Manaus smo se spustili iz gorskih područja, ali nije bilo nikakvih problema s prilagodbom. Sjajni Vujadin Boškov bio je izbornik te momčadi sastavljene uglavnom od igrača iz BiH. Sjajan je bio Bajević, igrao je Jurica Jerković, sjećam se svađe s Džajićem koji je na jednoj utakmici bio potpuno indisponiran… Zapamtio sam Manaus kao egzotičan, vrlo zanimljiv grad, ali kao grad u kojem se odvija sasvim normalan život. Nismo trebali posebne psihološke pripreme, bez problema smo putovali na izlete u džunglu itd. Osvojili smo treće mjesto, a igrači su dobilo po 300 dolara premije. Usporedite to s današnjim iznosima“, prisjetio se Bajakić.

Komentari