”Oni su sretni, oni sanjaju svoju obećanu zemlju i to im je jedini cilj”, rekla mi je jedna od volonterki koja nastalu situaciju ne smatra neobičnom jer kako kaže, migracije se događaju kroz povijest, a mi sada svjedočimo jednoj od njih.
Izbjeglička kriza otvorila je i načela mnoga pitanja, od onih kako će ju tko iskoristiti za nadolazeću kampanju, koliko će potrajati i kako će završiti pa do toga je li ovo zapravo samo jedan od pokazatelja kako se Europska unije nije spremna za nositi se s izazovima i problemima suvremenog svijeta.
Otputovali smo na granični prijelaz Bregana. Prije toga, vodeći se logikom kako bi dio izbjeglica koje odlaze iz Hrvatske put Slovenije možda mogao otići i na neki drugi granični prijelaz (ne samo na Breganu) kako bi im se povećala mogućnost za prelaskom slovenske granice, dolazimo do Macelja. Međutim, niti jednog migranta/izbjeglice, samo velika kolona vozila zbog pojačane kontrole putnika i prtljage. Odlazimo potom put Bregane gdje naša priča i počinje.
Prvi dojam: Mnoštvo smeća i smrad urina
Izlazimo iz automobila i primjećujemo mlađeg dečka koji je imao pune ruke hrane, posteljine, odjeće i ostalih potrepština. Pitamo ga treba li mu pomoć i rado ju prihvaćamo. Približavamo se Bregani gdje ne možete prvo ne primijetiti veliku količinu smeća i smrad urina. Groteskna slika pomalo je zastrašujuća i nerealna i pitate se je li stvarno moguće da se ovako nešto događa pred našim vratima? Što se više približavamo granici koju čuva specijalna i interventna policija, kaos je veći. Ne uspijevam procijeniti broj ljudi, čini mi se kao da ih je tisuće i tisuće, možda zbog svih emocija koje su mi počele navirati, a možda zbog čistog straha i panike od toliko različitih i drugačijih ljudi za koje ne znamo tko su, što su i kakve su im namjere. Kažu mi kolege, nema ih ovdje ni tisuću, a prizor koji mi se posebno urezao u sjećanje tri su intalirana WC-a pokraj kojeg sjedi grupa ljudi i pokraj kojih se igraju djeca, bacaju lopte, kao da ne osjete smrad i užas pokraj kojeg se nalaze. Okrećem glavu na trenutak i duboko udahnem ne bi li mogla nastaviti dalje. Gledam u njihovu uprljanu odjeću, djecu kojima na nožicama nedostaje po jedna tenisica, muškarce u uprljanim znojnim majicama… Kakva slika!
Drugi dojam: muškarci ne dozvoljavaju fotografirati žene
Hodajući i gledajući gdje sve ove ljude, prolazi mi kroz glavu kako imam priliku svjedočiti trenucima koji će sigurno drastično promijeniti tijek zbivanja i događanja na kontinentu, ali i šire. Gledam koliko su drugačiji od nas, njihovu boju kože, oči… Međutim, u jednom trenutku dobivam upozorenje od jednog muškarca koji mi pokazuje kako ne smijem slikati žene. Ljut i pomalo bijesan gleda me ravno u oči, a ja bez ikakvog pogovora i rasprave odlazim dalje. Na trenutak mi se zaledila krv u žilama i pitam se, zašto je tako reagirao? Na kraju krajeva, slikala sam grupu žena, a žene i djeca su ionako ti koji se nalaze na većini fotografija koje kruže medijima i koje isti muškarci čim kažete kako ste novinar, odmah guraju u prvi plan. Čini se, s njima jedino oni odlučuju što će i kako će, čine mi se kao njihove marionete, zajedno s djecom čije slike zaista preplavljuju medije, a nema ih toliko puno. Na svoje oči sam se uvjerila.
Nastavljam dalje. Prolazim i promatram lica tih ljudi tražeći na njima priče i osjećaje. Neki spavaju i čini mi se, spavaju bezbrižno. Istina, spavati ispod kamiona na golom betonu, sjediti na travi pokriven kartonom na mjestu gdje jedva možete disati punim plućima nije nešto što zaslužuje bilo koje ljudsko biće, ali pomislim na trenutak i samu sebe na kraju prekorim: ”Nisu li znali da ih ovo čeka i sami ovo odabrali?”
Treći dojam: ljudi i dalje imaju veliko srce, a izbjeglice nisu nesretne!
I konačno, priča koja je bila točka na i, priča koja mi je bila potrebna kako bi u potpunosti stvorila mišljenje o svemu što se događa u posljednjih nekoliko mjeseci.
Kao prvo, ono što ne možete ne primijetiti je veliki broj volontera koji se svim snagama i srcem trude pomoći ljudima u nevolji (?). Austrijanci su organizirali šator pod kojim se dijeli hrana, odjeća i ostale potrepštine pristižu sa svih strana. Mladi hodaju među migrantima i dijele im kekse, vodu i sve što im je potrebno. Smiju se i sve obavljaju toliko lako i bez ikakvih problema. Kakvi ljudi! Dvije Zagrepčanke rekle su mi kako bi voljele da postoji malo više organizacije, da svatko tko dođe zapravo radi što želi i pomaže kako može i zna, a mlada Amerikanka koja studira nekoliko godina u Zagrebu priznala je kako je oduševljena pristojnošću i uljudnošću migranata.
Pomoć je stigla iz svih dijelova Europe pa su se tako na Bregani jučer i našle simpatične Portugalke, Šveđanke, Slovenke, Mađari… Cijela Europa zaista je izašla u susret izbjeglicama i pružila im ruku pomoći.
”Oni su sretni, oni sanjaju svoju obećanu zemlju i to im je jedini cilj”, rekla mi je jedna od volonterki koja nastalu situaciju ne smatra neobičnom jer kako kaže, migracije se događaju kroz povijest, a mi sada svjedočimo jednoj od njih. Pitam ju, kako mislite da su sretni i odgovara mi: ”Pa pogledajte ih, ovdje sam s njima od jučer i iz razgovora vidim koliko se vesele novom životu, ništa im ovo nije problem jer je njihov cilj vrlo jasan”, rekla mi je i dodala kako se isto može vidjeti i na njihovim licima.
I zaista, uz neke iznimke, dođete li među ove ljude ne osjećate tugu, dapače, osjećate njihovu želju i volju za odlaskom i ostvarenjem svog cilja. Osjećate kako su si nešto zacrtali te kako od toga ne odustaje i da će za isto platiti bilo koju cijenu. Zagledam se u ženu s malim djetetom u rukama kojoj jedna od volonterki nudi kašicu. Odbija ju uz smiješak, igra se s mališanom, očima punim sreće gleda u bus koji po njih dolazi, ustaje se i u njega ulazi.
Oni su ovo odabrali, a mi smo im pomogli. Europa im je pomogla zaista i srcem i djelima ma koliko to patetično zvučalo. Ovo putovanje koje vrlo logično, ne može biti jednostavno i prolaziti bez ikakvih poteškoća, njihova je odluka koja ih na kraju krajeva veseli i zbog koje ne žale. Ne žale ni za čime što su ostavili iza sebe i kako su više puta rekli, isto bi učinili još jednom…
