PRIČE UDOVICA BRUTALNO UBIJENIH BRANITELJA: ‘Mrtvima polažemo vijence, a za žive nitko ne pita’

commons.wikimedia.org

Krvnici njihovih muževa i dalje su slobodni…

One su četiri hrabre supruge i majke koje će ožiljke iz Domovinskog rata, nositi na srcu zauvijek. Izgubile su muževe, danas se bore za svoju djecu i sebe suočavajući se s mnogobrojnim preprekama od kojih je sigurno najbolnija ona kako danas, hrvatski branitelji još uvijek nemaju zasluženi status i pijetet.

Okupljene u Udrugu udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Grada Zagreba i Zagrebačke županije ispričale su nam potresne priče o pogibelji svojih supruga te životu nakon takve tragedije. Bol i tuga su u njihovim domovima prisutne i nakon toliko godina, a nikad prežaljene supruge uvijek će nositi u srcima.

Jedva susprežući suze, prva je krenula Rozalija Bartolić čiji suprug nikada nije dočekao osmijeh svoje treće djevojčice.

“Moj suprug je imao 29 godina kada je poginuo u Sunji 1991., a ja sam tada bila trudna s trećom djevojčicom. Najstarija kćer je imala pet, a srednja tri godine”, kaže Rozalija i nadodaje kako se one oca sjećaju kroz priče svaki dan. Suznih očiju se prisjetila prinove u obitelji kada je srednja kćer rekla Što bi sad tata rekao da zna da će dobiti unuka”. Iako su prošle tolike godine još uvijek je teško tuga je uvijek prisutna, a djeca su im oslonac i središte života.

Kako je kazala, sudbina ih je sve spojila i ima preko 300 prijateljica koje se bore za istinu i dostojanstvo svojih pokojnih muževa.

”Cijeli život ove 24 godine je bio dosta težak i trnovit, ali noseći teret s osmijehom na licu i vjerom u Boga sve nekako lakše prolazi. Danas sam tužna što se oni koji bi se trebali s više dostojanstva i pijeteta obraćati prema našim poginulima i djeci to ne čine. Naša djeca se u određenim okolnostima prilikom razgovora za posao boje napisati ili reći da im je otac poginuo u ratu jer tada ne dobiju posao. Nerijetko zataje taj podatak kako bi dobili posao, a to je tužno i žalosno jer smo mislili da će se na drugačiji način odnositi prema žrtvama”, ispričala nam je. Kako je kazala, na audijenciji kod Svetog oca u Italiji primili su ih u parlament koji u čast svojim poginulima koji su izgubili živote u Siriji, imaju cijelu prostoriju s bistama.

3589

”U našoj domovini se ponašaju kao da nisu željeli ovakvu domovinu kakvu su naši muževi željeli”, zaključuje naša prva sugovornica.

Susjed ubio supruga: ”Taj čovjek i danas živi tamo, a ja se s tim nosim sve ove godine”

Ružica Budimir svoje gnijezdo prije rata savila je u Vukovaru.

“Moj muž je život ostavio tristotinjak metara od kuće blizu Trpinjske ceste”, rekla je Ružica i nadodala kako je njezina obitelj tada morala braniti svoju kuću. Njezina sudbina je bila izuzetno neizvjesna jer je osim pogibelji supruga morala napustiti i svoj dom.

“Ne znaš kad  ćeš se ni kako vratiti, a držiš za ruku dvoje djece”, nastavlja priču i kaže kako je sin išao u prvi razred, a kćer je imala dvije godine. Bilo je teško isčekivati tko će idući poginuti…

vukovar

“Nismo mogli shvatiti što se događa, dojučerašnji susjed te ubija, napada i čini zlo. Svi smo zajedno radili, živjeli i slagali se. Naši ljudi su išli u crkvu i bilo im je teško uzeti pušku i braniti se.”, prepričava naša sugovornica strahote samog početka rata.  Kaže kako joj je bilo užasno teško odgajati djecu u katoličkoj vjeri i ljubavi prema čovjeku uz činjenicu kako im je susjed ubio tatu.

”Taj čovjek i danas živi tamo, a ja se s tim nosim sve ove godine”, kazala je. Događanja i priče o Vukovaru i ćirilici pogađaju ovu udovicu na osobnoj razini.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Srce mi je skoro puklo, nisam mogla prepoznati svoju ulicu ni grad. Cijeli grad je bio u ruševini i ne znam kako su ljudi živjeli tamo u tom periodu. Brat mi se vratio kad se moglo i obnovio je tu kuću da se ne sruši, nije imala ničeg ni jednu žicu ni pločicu, poput ogromnog smetlišta.”[/box]

Strahovito se ljutim kada Vukovarce nazivaju pogrdnim imenima jer ne damo ćirilicu. Nismo mi nepismeni i svi smo znali tu ćirilicu. Nije do pisma, nego tog s tenkom koji je prolazio mojom ulicom u kojoj se moje djete igralo i gdje je moj suprug znao donijeti sokove i svi se zajedno družiti i nikad se nije pitalo tko je pravoslavac tko nije. Prošao je tenk s velikom crvenom zvijezdom i četiri slova S. Uperio je prst u moju kuću i tada je doletjela tenkovska granata, a zatim su prošli dalje, a naši su se okupili. Moj Vinko je izašao i počeo pucati na tenk, odmah je pogođen tenkovskom granatom. Ovi koji su preživjeli kažu kako je njegovo tijelo razneseno, ja ne znam što sam sahranila u tom kovčegu”, s dubokim uzdahom se prisjeća udovica.

“Kada su došli do moje kuće bila je zapaljena i u potpunosti devastirana, ali su ti iz tenka uspjeli na preostale zidove ćirilicom zapisati svoja imena”, argumentirala je svoje protivljenje tom pismu. I danas kada prođe tamo ne može se pomiriti s događajem koji joj je promijenio život: “I dalje imam osjećaj kao da prolazim pored krvi pokojnog muža i njegovog tijela.”

Objašnjava kako je rat je u Vukovaru počeo godinu prije jer su bježali još 1990. zbog prijetnji kako će im dignuti kuću.

“Pokojni suprug je vidio što će se dogoditi pa je poslao mene s djecom u krilo Jasenice,razgovarala s njim telefonskim putem i ujutro mi je javljeno što se dogodilo. Osam godina nakon toga vratili smo se jer se nije moglo u Vukovar, nismo znali što ćemo zateći. Srce mi je skoro puklo, nisam mogla prepoznati svoju ulicu ni grad. Cijeli grad je bio u ruševini i ne znam kako su ljudi živjeli tamo u tom periodu. Brat mi se vratio kad se moglo i obnovio je tu kuću da se ne sruši, nije imala ničeg ni jednu žicu ni pločicu, poput ogromnog smetlišta. Moja kćer je rekla “mi ćemo ujko to sve obnoviti” i živjela je za to da se tamo vrati i nađe oca. Prognanički život je bio težak, često su moja djeca doživljavali diskriminaciju u školi i na igralištima i bila prozivana. No život ide dalje i dobila sam unuka koji nosi ime po pokojnjem mužu”, završava svoju priču.

Suprugu nije mogla doći na sprovod

Dragica Nikolič udovica je od 1992. godine, a njezin suprug je poginuo u Sarajevu. Živjela je i radila u tom gradu.

“Kad je rat počeo prvo smo dobili čekanje, za nas više nije bilo posla i prisiljeni smo napustit radna mjesta. moj suprug je molio da ja s dvoje male djece (2 i 5 godina) napustimo Sarajevo jer je slutio da će se nešto loše dogoditi. Sarajevo je bilo okupirano sa svih strana, a zadnjim vlakom koji je vozio prema Konjicu sam otputovala. Bilo je i avionskih karata ali samo za žene čiji su muževi vojna lica JNA.”

Iz Konjica je doputovala u Zagreb i živjela u nadi kako će se uskoro vratiti kući, međutim suprug ju je zamolio da ode u Bjelovar u kojem je bila njegova obitelj prognana iz Vojvodine.

“Sve je to težina života i kako se rat sve više zahuktavao odlučila sam otići u Njemačku da negdje skrbim o svojoj djeci. Tamo sam se zatekla kad mi je suprug poginuo i imala sam duch dung vizu i nisam mogla napustiti zemlju”, gorčinu i bol je probala sakriti od djece, mlađi sin nije zapamtio oca a stariji se nadao da će mu otac doći. Šture informacije o događanjima dobivali su putem radija. “Kad mi je suprug poginuo dobila sam izuzetno bolnu informaciju da ne mogu otići na sahranu jer bijesni rat.

2554

“S ogromnom tugom i boli nastavila sam živjeti u toj zemlji duge četiri godine. Volim svoju zemlju i svoj grad pa sam se odlučila vratiti, nisam mogla otići u Sarajevo jer su drugi ljudi živjeli u mom stanu i nisam mogla doći u posjed istog”. Teškom borbom i mukom vratila je nekretninu, no nije se osjećala sigurno čak ni među prvim susjedima. Preselila je u Zagreb i okrenula novu stranicu u životu pa krenula u borbu za opstanak. Kaže kako neizmjerno voli Hrvatsku i BiH, no čini joj se kako ljudi nisu svjesni što znači imati svoju državu.

Branitelji su se nakon rata našli u teškoj situaciji jer su se htjeli vratiti na posao na kojem za njih nije bilo mjesta i nisu prihvaćeni od strane onih koji su ostali raditi u institucijama. Nije se našlo dovoljno volje i brige za skrb te djece. Nama samohranim roditeljima je teško i nije dovoljno pružena pomoć  u zapošljavanju djece poginulih i nestalih, ne samo njima nego općenito mladosti koja žive u ovoj državi. Žalosno je kako ta djeca odlaze u druge države i traže posao umjesto da ostanu u zemlji za koju su im se borili očevi.”, rekla je.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Gledajući kroz ovo što se događa čini mi se da oni koji ovdje najbolje žive uopće ne vole svoju državu. Znam što znači izgubiti status i imam osjećaj da sam došla u jedan predivan grad gdje su ljudi otvorenog srca i imate mogućnost da se snađete. Mogu reći samo veliko hvala, zahavaljujući ovoj udruzi osjećam se prihvaćeno kao ravnopravani član i nema podjela.”[/box]

Sedam godina živjela je u izbjeglištvu

Mara Dilber je 1993. godine ostala udovica s petero djece. Njezin muž život je izgubio u Bugojnu, a godinu dana se vodio kao nestali i nije znala što je s njim.

“To je bio strahovit period, nisam mogla spavati, djeca su plakala i ja sam neprestano plakala. Bila sam neutješna.”, prisjeća se Mara.

“Teško je kad znate gdje vam je muž pokopan, a još je teže kada ne znate.” Bila je u Baškoj vodi u izbjeglištvu, pa je otišla je u župni ured u Bugojno ne bi li saznala više podataka o mjestu na kojem je njezin muž pokopan. Tada ju je komisija ispitala i odvezla do mjesta gdje je navodno pokopan njezin suprug.

Prilikom ekshumacije Mara je vidjela tijelo i zanijemila. Nakon tog je još uvijek šokirana prizorom u župnom uredu potvrdila kako je riječ o njezinom suprugu.

Došla je do svoje kuće uz kolegicu i tamo zatekla čovjeka u vesti svoga muža koji je tvrdio kako je to njegova kuća. Svi su se skupili, došla je i policija, a ona se nakon toga više nije tamo vraćala. Bilo joj je jako teško i šokantno reći reći djeci koja su znala kako je otišla tražiti tatu. Sedam godina bila je u izbjeglištvu i  nije mogla nastaviti život u Bugojnu jer su oko nje bili ljudi koji su joj ubili muža. Otišla je u Zagreb i uz udrugu i nove ljude započela život, sad ima četvero unučadi i oni su joj svijetla točka.

”Sve se pripremalo godinu dana ranije, granatirali su i zauzeli nam sve i stravnali sve tvrtke.Moramo biti zajedno jedni za druge i čuvati svoje”, ispričala nam je.

2541

Kakvo je danas stanje u Hrvatskoj?

Udovice tvrde kako se godinama u javnosti priprema i slaže stav kako rata nije bilo i kako je to bio tek neki oružani sukob u Hrvatskoj. Kažu kako se želi iskriviti i promjeniti povijest kako njihovi unuci uče neku krivu povijest.

One žele ispričati pravu istinu točno onako kako je bilo, jer smatraju kako živjeti u laži nije blagoslovljeno. “Naši muževi koji su dali najsvetije što su imali, a to je život očekuju od nas da se čuje prava istina o Domovinskom ratu.

“Kod nas idu polagati vijence mrtvima, a živima se nitko ne bavi nit ih cijeni dovoljno dok u ostalim zemljama svi slave svoje veterane i ratne heroje. U više navrata smo tražile susret s našim državnicima. Ni jedan premijer ni Vlada nije nas primila dok smo u  Senatu Republike Italijedočekane pljeskom. Bile su i na audijenciji kod Svetog Oca Franje.

Udovice branitelja priznale: ”Djeca nose veliku traumu”

Rozalija Bartolić kaže kako mnogo puta njezina kćer zna požaliti što joj je otac otišao u rat.

“Mnogi su se izvukli i na puno bolji način žive nego mi. Neki su se školovali u inozemstvu i vratili se pa uzeli vlast u svoje ruke”.

“Moja kćer je radila kao stjuardesa i proputovala cijeli svijet i na kraju se opet vratila tu jer jedino u Hrvatskoj želi živjeti i raditi.”, kaže predsjednica Udruge. Spomenik na Mirogoju, nekoj je djeci tek jedina poveznica s ocem.

[box type=”info” align=”” class=”” width=””]Udrugu su osnovale s ciljem zaštite dostojanstva i vrednota zbog kojih su stradali hrvatski branitelji te kako bi pomogle obiteljima istih. Već četvrtu godinu djeluju samostalno na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije, a broje 600-njak članica od kojih je 350 stalnih. Udruga je samostalna, dobrovoljna, neprofitna i nestranačka. “Promjenile smo logo i izabrale kraljicu Jelenu koja je bila zaštitnica udovica i sirotih. Ona je umrla 8. listopada pa smo taj dan izabrale kao dan Udruge, a to je ujedno i Dan neovisnosti pa se simbolično dogodilo da se poklapa isti datum.” Bez obzira na tegobe mi i dalje ne gubimo nadu u opstojnost naše domovine i vjerujemo u bolje sutra. Dan neovisnosti proslavit ćemo dostojanstveno i promičući kulturu sjećanja na poginule. Tog dana se sjećamo svih poginulih i nestalih hrvatskih branitelja i održavamo misu s polaganjem vijenaca u crkvi Sv. Mati slobode.[/box]


Komentari