PLJEŠĆITE, RAJO, TAKO I DALJE! Imate dug u švicarskim francima? Nema problema, Vlada će vas nagraditi!

Facebook

Uglavnom slušamo kako je predizborno vrijeme period najvećeg intenziteta političkog djelovanja, te nažalost, takve ideje budu popraćene pozivitnom emocijom, dovedene do svog deduktičkog kraja – kad bi barem izbori bili svaku baš svaku subotu!

Istini za volju, predizborno vrijeme doista jest okarakterizirano vrhuncem političke revnosti i marljivosti, no budimo do kraja izravni, isto tako vrhuncem destabiliziranja ekonomije miješanjem u prirodu tržišta, zapravo u dobrovoljne međuljudske odnose. Uostalom, gore navedeni “pros and cons” uopće nisu komplementarni. Nekoliko mjeseci nakog Prvog Brljavljenja, Vlada se odlučila i za Drugo Brljavljenje. Prisjetimo se Prvoga. Potezom pera određen je tečaj CHF/HRK na, ako se ne varam, 6.39. Surrealistički.

Ja, neuk kakav jesam, dosad sam mislio da cijenu valjda određuje onaj koji prodaje, u nadi da će kupac istu prihvatiti. Da mi je bilo do neugodnosti, išao bih od mjenjačnice do mjenjačnice s namjerom da nakalemim tavan jeftinim francima. Naravno, ništa od toga. Ta je cijena fiksirana za neke, koji su u nekakvom odnosu (obveznom?). No, hajdemo Vladi progledati kroz prste jer kao što se tvrdi, Hrvatska nije otok, i unutar ove hiperintervencionističke EU (čast iznimkama), jednostavno nedostaje manevarskog prostora, a pogotovo za frišku članicu i mladu zbunjenu državicu poput naše. Si fueris Europae, Europaeo vivito more. Aplauz je dobio Milanović, nešto se tu digla i popularnost, a u HDZ-u strah i panika – ”pa kako na godinu dana? – što ćemo onda mi za godinu dana?” – ”sada ćemo i mi morati smisliti nekakvu foru za pokazati kako ugovore ne treba poštovati”. Teška i nezavidna situacija za političare u zemlji u kojoj se narušavanje tržišta krsti herojstvom.

Fast forward: Pirangate – popularnost gore; mimohod koji je Zagrebu donio veću materijalnu štetu od Domovinskog rata – popularnost gore; reklo bi se ”ovima je krenulo”. Onih godinu dana bi moglo isteći, franak se vratiti na svoju tržišnu cijenu, a mi bismo mogli ostati na vlasti – odgovor se sam nameće: ”Konačno rješenje” (Endlösung?)

Sad smo došli do Vladinog Programa Miješanja u Ugovorne Odnose II. Dužnicima koji su se zadužili u francima na 30 godina, misleći da se valjda u 30 godina ništa neće promijeniti (jer od 1985 do danas je sve ostalo isto, jel da?) krediti su konvertirani u eure uz otpis dijela glavnice. Budući da bi se zločeste banke mogle naljutiti, njima su obećane nekakve porezne olakšice. A tko će to sve platiti i koliko? Neki podaci govore o preko 4000 kuna po poreznom obvezniku koji se je zadužio skuplje u kunama ili eurima, a za kojega nema herojske Vlade za malog čovjeka koja će uskočiti.


Poruka koja se šalje je zastrašujuća: dužnicima se poručuje da zaduživanje u francima nije neodgovoran potez, dapače bit će relativno nagrađeni u odnosu na one odgovornije. Bankama se poručuje neka slobodno izdaju loše kredite, jer olakšice stižu. S druge strane, onome tko se zadužio ne za stan ili auto nego za poslovnu ideju, se stavlja ime na listu srama.

Vidim na Facebook profilu Vlade, koji je nekoć bio prepun komentara nezadovoljnika, kako se danas ovakvim potezima kliče. Plješćite, rajo, tako i dalje. Ionako je onih koji pune poreznu kasu u Hrvatskoj danas između 20 i 30 posto. Ostalih se ne tiče.

Komentari