Ovo je prava slika Hrvatskog sabora?

FOTO: Patrik Macek/PIXSELL / Facebook

Aristokracija s Gornjeg grada

Slagali se s Miroslavom Krležom ili ne, shvaćali ga ili se pak protivili njegovim mišljenjima i stajalištima, sa sukobom na ljevici i bez, ne možemo poreći i zanijekati vrijednost njegovih djela, kao ni činjenicu da je riječ o ako ne i najvećem književniku 20. stoljeća, doslovno i figurativno, koji je obilježio hrvatsku povijest.

U njegovom je opsežnom književnom opusu svoje mjesto u pozadini djela imala i politika, čak i u djelima koja se politikom naizgled nisu bavila.

U tu skupinu pripada i ciklus o Glembajevima, jedna od tri Krležine drame koja opisuje propadanje visokostojeće zagrebačke gornjogradske obitelji, čije veliko carstvo počiva tek na trulim temeljima, stečeno lopovlukom i krađama od potrebitih kroz generacije i generacije. Gotovo pa možemo povući paralelu sa stanjem na tom istom Gornjem gradu, točnije na Markovom trgu.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Čovječe, sjeti se da si ravan onome pred kim se ponizuješ, i ne ponizuj se! Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljusni i pljuni, ali se ne ponizuj.“[/box]

Svi su Glembajevi ubojice i varalice, govori glavni lik Leone Glembaj, promatrajući portrete svojih predaka, svjestan svega animalnog i nagonskom unutar vlastite obitelji: “Ja sam u ovoj kući prolaznik, meni ove slike govore stvari mnogo tamnije od jedne zdravice.”

Ovo djelo opisuje svu moralnu kaljužu visokopozicioniranog ljudstva, no poražavajuća je činjenica da se nismo puno pomakli, gotovo uopće. Naglasak je i dalje na građanskom društvu, (a)moralu i novcu kao smislu života. A kakvo je stanje na hrvatskoj političkoj sceni? Od vrtoglavog financijskog i društvenog uspjeha i moći do sloma i veličanstvenog pada.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”S tim raskolom u sebi, što može čovjek postići više od diletantizma?“[/box]

Prošle godine tema su bili portreti predsjednika Hrvatskog sabora, onog s Gornjeg grada gdje “glasovi naroda” uživaju svoje pozicije, od fotelja do titula, pod plaštom demokracije. Perfomeri bez sadržaja. Slikarima se za portrete plaća i do 40.000 kuna, makar je upitna vrijednost dobivene slike i kako takva cijena opravdava sav kič. Neuništvi hrvatski jal, potreba za osjećajem da vrijedimo, da smo bili ovdje, da “nismo hodali maleni ispod zvijezda” iako se takva veličina s vremenom pretvara tek u oksimoron.

Razuzdani egoisti i oportunisti, otuđeni od svoje sredine, zloupotrebljavaju svu svoju moć i bogatstvo, osjetljivi i imuni na moral dok upirom prstom na druge, skrivajući svoju moralnu kaljužu koja kola kroz njih od samog početka. Podsviješću upravljaju mržnja, “nezdravi međuljudski odnosi” i žeđ za moći i bogatstvom. “Truplo gnjilih pogleda”, isprazne floskule i prazne retorike. I obećanja.

Je li danas u većini njih, ali i nas, ta kobna glembajevska krv, vječna ljudska pohlepa, sirove strasti, licemjerje i amoral?

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu.“[/box]

Naposljetku i sam Krležin Leone posustaje pred zovom svoje glembajevske krvi, a žeđ za strašću dovodi ga u naručje fatalne barunice Castelli. Možda je upravo ona taj simbol moći i vlasti, ono što se time “zaslužuje”, poput kakve nagrade koja ostavlja tek gorak okus u ustima. Tko je dovoljno snažan da se tome i odupre?

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Mutno je sve to u nama, draga moja Beatrice, nevjerojatno mutno![/box]


Komentari