Afera koja potresa URIHO zbog milijunskog izvlačenja novca iz te tvrtke zahvatila je veliki broj ljudi. Među njima je i zviždač Zlatan Osmanović, bivši portir URIHO-a.
“Da samo znate kako sam bio sretan kad sam dobio posao u DIOZ-u; ta firma kao da je bila stvorena baš za mene, tu sam upoznao suprugu, tu su bili ljudi poput mene. Ponadao sam se da će mi život biti dobar, a bio sam nesretan od rođenja, doživio traume, majka me ostavila s tri mjeseca, o meni se brinuo otac.
Nikako mi nije išla škola, ali sam uspio sa svojim prstima i osnovnom školom postati dobar radnik. Stvorio sam obitelj s četvero djece, imao sam dva prekrasna šefa, Željka Mađarevića i Brunu Kapetanovića…DIOZ se raspao, završio sam na burzi i počeo se formirati URIHO, Ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, i Kapetanović me vratio, ali njega su brzo protjerali.
A onda je URIHO slomio i mene i moju obitelj, financijski, psihički, zdravstveno. Žena se nakon svega razboljela i sad se bori s četvrtim stadijem karcinoma… brinem se i za sina koji kao pomoćni radnik slaže olovke u URIHO-u i izložen je pritiscima. Ne tražim nikakvu milostinju, imam dobru djecu koja mi ne daju da skupljam boce, ali molim za pravdu. A kakva je pravda u tome da tvrtka koju je Grad osnovao da pomogne ljudima kao što smo mi te invalide izigra, daje vodi ravnatelj koji radi sve suprotno našim interesima i uništi mi život? Mene ovakvog je bilo najlakše šutnuti” ispričao je Osmanović za Jutarnji list.
Dobio otkaz
I Osmanović je, baš kao i Vlatko Klarić, pravnik, samostalni referent nabave, na isti dan prije deset godina dobio otkaz u URIHO-u. Na crnoj listi našao se, baš kao i Klarić, zbog istih razloga i de facto istog, zajednički počinjenog djela: upozoravao je na kriminalno poslovanje ravnatelja Josipa Držaića koji i dan danas sjedi u svojem uredu i koji je, kako Klarić ustraje, oštetio URIHO za sto milijuna kuna.
Ovih dana Ustavni sud će nakon desetljeća sudske farse Klariću poništiti presude o otkazu zato stoje narušio ugled tvrtke iznoseći prljavo rublje u medijima umjesto daje čekao dovršetak istrage u DORH-u.
Za Klarića je pravda ispala spora, ali dostižna. Za Osmanovića nedostižna. Ista tvrtka, isti odvjetnik, isti grijeh, ali Osmanović je ostao samo držač ljestvi koji se ogriješio o radnu disciplinu jer je Klariću omogućio uvid u dokumente. To je dovelo do fatalne razlike u sudskom ishodu: Osmanović je njegova ustavna tužba odbačena, bez nade, kakvu je dobio Klarić, da se ta nepravda više ikad može ispraviti.
“Znate, ja se držim pravila k’o pijan plota. Radio sam osam poslova, bio sam i arhivar u javnoj nabavi, Kapetanović me naučio da ne smijem pustiti vozilo sa službenog parkinga izvan radnog vremena bez naloga niti dozvoliti korištenje u privatne svrhe. Pored mene nije mogla proći ni Šesta flota. Govorio sam im da ne smiju privatne automobile servisirati na teret URIHO-a. Naš vozni park služio je kao autosalon brojnim šefovima Bandićevih gradskih ureda. To nisu njihova vozila, mi nismo ista firma pa im nisam htio dati. Ljutili su se.”
Pustio ga u ured
“Znao sam i da ljudi bliski Držaiću dobivaju ekstra 2500 kuna mjesečno preko fiktivnih putnih naloga” Osmanović, držeći sa ženine nalaze u ruci, s olakšanjem što će je ipak primiti u bolnicu, to znači da još nije gotovo.
Veseli se Klarićevoj pobjedi na Ustavnom sudu i nije mu sasvim jasno zašto je njegova sudbina drugačija. Dobro pamti subotu 7. travnja 2012., kad je kolegu pustio u ured, što će ga koštati gubitka posla, vlastitog sloma i ožiljaka koje će dugo pokušavati zakrpati na odjelu psihijatrije i koji će izazvati seriju muklih nesreća u njegovoj obitelji.
Tog popodneva Klarić je došao u URIHO iskrcati robu i zamolio je Osmanovića da ga pusti u ured komercijale kako bi pogledao jedan sumnjivi ugovor javne nabave. Osmanović je pristao i pravio mu je društvo. Sve je trajalo dvije minute. Te dvije minute obilježit će cijelo desetljeće njihovim obiteljima.
Pandorina kutija
U svibnju je novinar Ivan Pandžić objavio u Nacionalu prvi tekst u serijalu o zloupotrebama u URIHO-u i otvorio Pandorinu kutiju iz koje su u šest tekstova samo iskakala čudovišta koja, pokazalo se, isisavaju novac iz Holdinga.
Otkrio je da je ravnatelj zloupotrijebio URIHO kao paravan za dobivanje poslova, da je zaradu na rezerviranim natječajima, namijenjenima onima koji imaju najmanje 50 posto zaštićenih radnika, prepuštao privatnicima. Ugovori su bili vrh sante leda na kojoj je Držaić jeftino prodavao pravni status URIHO-a prepuštajući ga podizvođačima, iako je to bilo izričito zabranjeno.
U URIHO-u tada nastaje ratno stanje; ravnatelj vodi internu istragu, svim sredstvima traži krivce koji su sudjelovali u uroti s medijima. Istodobno, stvarne prijave o stvarnim sumnjama u višemilijunske pronevjere uprave URIHO-a čame u ladicama policije i DORH-a. Ubrzo se pronosi glas da su Klarića i Osmanovića uhvatile skrivene kamere.
“Shvatio sam da mi se ne piše dobro kad me nazvala Ljubica Lukačić, koja je radila kao pravnica u URIHO-u i rekla mi da joj donesem knjigu evidencija. Pitala me jesam li upisao Klarića. Rekao sam joj da sam upisao njegov i ulaz i izlaz i da je ušao privatnim automobilom. Mene je to trebalo spasiti na sudu, ali ti su dokumenti nestali i nisam ih mogao pokazati” rekao je Osmanović.
Supruga na udaru
Pod udarom se našla i njegova supruga Gordana, spremačica u URIHO-u.
“Dok je čistila pogon, kolegice su je počele vrijeđati da me treba objesiti i daje Držaić njihov spasitelj. I nju je nazvala Ljubica Lukačić i rekla joj: Draga, daj urazumi tog majmuna, inače će dobiti otkaz. Moja se supruga potpuno izbezumila. Nastala je mučna scena koja je rezultirala time da su njezini šefovi u URIHO-u nazvali hitnu pomoć i otpravili je u Jankomir. Dva tjedna nakon što je dopustio Klariću ulaz u komercijalu, Osmanovića ravnatelj Držaić s još dvoje djelatnika, Romanom Živković i Žarkom Pintač, poziva u kafić Moby Dick: Tražili su od mene da potpišem izjavu protiv Klarića da je on neradnik. Držaić mi je obećao da ću time spasiti posao. Potpisao sam. A što sam drugo mogao” pita se Osmanović.
Tu izjavu će URIHO koristiti na sudu i protiv jednog i protiv drugog radnika. Ali čim sam se razišao s njima, rasplakao sam se i nazvao Klarića i sve mu priznao. On me umirivao, prisjeća se Osmanović, koji će uskoro potpuno izgubiti tlo pod nogama i završiti na liječenju u Jankomiru. Na isti dan, 19. lipnja 2012., i Klarić i Osmanović dobili su otkaz, prvi zbog nanošenja ugleda tvrtki, drugi zbog kršenja radne discipline jer je uveo prvog na neradni dan, a da ulazak nije evidentirao.
Peticija
Šefovi u URIHO-u pokrenuli su potpisivanje peticije o podršci ravnatelju. Majci Gordani i ocu Zlatanu na bolovanju uskoro se pridružio i sin Hrvoje. Nije mogao podnijeti uvrede na račun njihove obitelji i zahtjev da potpisuje peticiju protiv vlastitog oca. Sumrak afere URIHO čine opravdane sumnje daje Osmanovića kao zviždača netko u policiji pretvorio u laku metu. A to se može iščitati iz dokumentacije udruge Partnerstvo za društveni razvoj. Na njihova vrata zviždači su prvi put pokucali 2003. izražavajući sumnju da se URIHO zlorabi na štetu osoba s posebnim potrebama i poreznih obveznika.
Ti prvi zviždači svoje su optužbe istipkane na pisaćem stroju nanovo prijavili i 2008., procjenjujući štetu na milijun kuna. Njihova je prijava bila anonimna, ali su kao svjedoke policiji i DORH-u predložili troje rijetkih poštenih svjedoka, među kojima i Osmanovića. Sve troje bit će pozvano kod različitih nadležnih tijela i potvrdit će navode. Istraga se ne pomiče ni milimetra. A kad SDP 2012. preuzme vlast od HDZ-a, zviždači u URIHO-u ponadat će se da bi ravnatelj mogao biti zaustavljen.
Opet su obnovili prijave policiji i DORH-u. Uz njih, i udruga objedinjuje saznanja te ih uz kopije prijava iz 2003., 2004., 2008. i 2010. dostavlja PNUSKOK-u. Njihova prepiska s Ravnateljstvom policije potkrepljuje da je Osmanovića odao netko iz policije. Oni su u srpnju 2012. uputili zahtjev za postupanje načelniku ureda Ravnateljstva policije Vladi Dominiću u kojemu ga obavještavaju o prijavi MUP-u:
Prema izjavama zaposlenih u URIHO-u postoji sumnja u ozbiljne propuste policijskih službenika koji vode kriminalističku obradu u predmetu; ravnatelj Držaić često izravno, ali i putem posrednika, kontaktira zaposlene te im govori da će biti pozvani na razgovor u policiju i da paze što govore. Zaposlenima je stavljeno do znanja i da ravnatelj ima svoje ljude u policiji…
Represija
Neki od njih su izloženi represiji. Kako se radi o osobama s intelektualnim poteškoćama, posebice je važno da se na ovaj dio postupanja uprave obrati pažnja… Slijedi dvogodišnji muk. A onda se u veljači 2014. oglašava načelnik ureda Mario Bertina, koji javlja udruzi da policijski službenici i dalje provode izvide kaznenih djela.
Bertina otpisuje: U odnosu na sumnju u ozbiljne propuste pri postupanju policijskih službenika koji vode kriminalističku obradu u predmetu URIHO navodimo da je u predmetu USKOK-a doneseno Rješenje o provođenju istrage koje je postalo pravomoćno 28. siječnja 2014. godine u kojemu se tri policijska službenika terete za odavanje podataka iz predmeta URIHO, a u navedenom predmetu očekuje se skoro podizanje optužnice.
Optužnica
Po optužnici USKOK-a, ravnatelj URIHO-a imao je saznanja tko će biti pozvan na obavijesni razgovor, a te je informacije koristio kako bi pripremio zaposlenike za policijsko ispitivanje. Prije početka suđenja krivnju je priznala policajka iz zagrebačkog Odjela gospodarskog kriminaliteta Anita Zorko pa je osuđena na uvjetnu kaznu, a optuženi policajac Vjekoslav Drnić je preminuo.
Rezultat svih tih istraga je nula, konstatira Munir Podumljak, izvršni direktor Partnerstva. Iako je Osmanović dobio otkaz u lipnju 2012., on se aktivirao tek tri godine kasnije, u veljači 2015. Držaić je zvao moju liječnicu opće prakse i radio pritisak da me skine s bolovanja kako bi mi mogao što prije dati otkaz, ali ona nije dala, priča Osmanović, koji je u ekspresnom postupku izgubio svoj radni spor 21. svibnja 2015.
Sud je poklonio vjeru ravnatelju, koji je naveo da je Osmanović trebao evidentirati ulazak, presudila je sutkinja Aleksandra Pomvkalo i potvrdila zakonitost otkaza te nezaposlenom zviždaču dosudila nezakonit iznos odvjetničkih troškova od 11.875 kuna.
Ustavne tužbe
Taj će iznos Vijeće Županijskog suda, u sastavu Karmen Strmoli-Jelavić, Lidija Bošnjaković i Darija Horvat, 1. prosinca 2015. vratiti u zakonski okvir od 2500 kuna, ali i potvrditi presudu Općinskog suda. U siječnju 2016. Klariću je Vrhovni sud odbio reviziju, a Osmanoviću u studenom. Njihov odvjetnik Tomislav Profozić podnio je ustavne tužbe.
Dok je o Klarićevoj tužbi Ustavni sud odlučivao gotovo šest godina, Osmanovićevu je odbacio za godinu dana. Nisu je ni razmatrali kad je riječ o ustavnom jamstvu jednakosti pred zakonom, vlastiti slučaj valja dovesti, kad god je to moguće, u vezu s ostalim sličnim slučajevima i obrazložiti u čemu je on specifičan. Drugim riječima, odvjetnik je tužbu za Klarića uspješno utemeljio žaleći se da mu je uskraćena sloboda govora i mišljenja, a onu Osmanovićevu baš i nije.
Posljednju slamku spasa, da pravdu potraži na Europskom sudu za ljudska prava, Osmanović je izgubio zato što je Profozić fulao zakonski rok od šest mjeseci. Ta činjenica Osmanoviću izaziva gorčinu.
Irena Tušak Miletić, njegova susjeda odvjetnica kojoj je došao kositi travu, pokušala mu je pomoći, ali sve pravne mogućnosti su iscrpljene. Zbog svega toga Pudumljak u kolovozu prošle godine piše pismo novoj gradskoj vlasti i moli za pomoć. Da se ista situacija odigrala danas, Osmanovića bi štitio Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti, bio bi proglašen herojem, a ne zločincem, opominje i opisuje delikatnost slučaja:
Već u prvim kontaktima s Osmanovićem 2007. godine utvrdili smo da se radi o osobi s izrazito izraženim osjećajem za pravdu, ali i osobi koja ima poteškoća u razumijevanju posljedica koje otkrivanje njegovog identiteta u prijavama može imati, piše udruga gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću i pojašnjava da sud jest rekao svoje: Možemo! je preuzeo vlast u Zagrebu na temi borbe protiv korupcije i otklanjanju štete koja je nastala za vrijeme vladavine Milana Bandića.
Osmanović predstavlja živi primjer štete i zla koje je učinjeno ljudima koji su se pokušali na vrijeme suprotstaviti takvoj vladavini. Postoji moralna i ljudska obaveza odgovornih osoba Grada Zagreba da povratkom Zlatana Osmanovića na posao pokažu da zlo nije vječno. Možemo! još nije reklo ni da ni ne. Njihov odgovor se još čeka, piše Jutarnji list.
