Bivši premijer i bivši šef SDP-a Zoran Milanović, osim o mogućem povratku u politiku iznio je i svoja promišljanja o Haagu i susjedima u intervuu za Novi List.
Kad je riječ o Zoranu Milanoviću, neizbježno je pitanje je li njegova politička karijera završena.
“Stranački gledano, ona je završena. Iza mene je 10 lijepih i teških godina na vrhu velike političke stranke. Izabran sam 2007. za predsjednika SDP-a, bez da sam to nekoliko godina ranije planirao. Djelovalo mi je to nedohvatljivo, ne zato što bih mislio da za tako nešto nisam sposoban, nego mi se to činilo institucionalno nemogućim. Eto, ispostavilo se mogućim, neke su se okolnosti događale u mojem okruženju i ja sam se kroz njih stvarao. Vodio sam stranku malo više od devet godina i to je sada povijest i svatko je pozvan da to komentira na svoj način”, rekao je Milanović za Novi list.
Na opasku da naglašava da mu je stranačka karijera završena što implicira da općenito politička možda i nije, bivši premijer tvrdi: “To ne implicira ništa. Što će biti za godinu, dvije ili više, ne znam”.
Što se pak tiče šansi da se kandidira na izborima za predsjednika Republike, odvraća: “U ovom trenutku o tome ne razmišljam. Radim svoj posao. Ono što želim sebi i bliskim mi ljudima je dobro zdravlje, da vrijeme provodimo zanimljivo i da to potiče našu znatiželju, da drugima ne nanosimo zlo i to je zasad sve. Možda to djeluje banalno, ali meni to puno znači. Kažem da prije petnaestak godina nisam bio ničiji projekt, pa ni vlastiti s ciljem da postanem predsjednik SDP-a i premijer u trenutku ulaska u EU. Niti sada nemam zacrtani plan, što ne znači da besciljno lutam. Posjedujem određeno iskustvo, za naše uvjete veliko, a hoće li ono više ikad biti stavljeno na test i u službu nekom višem, nacionalnom interesu, to ne znam. To mi je trenutačno nedokučivo”.
Milanović je ranije kazao i da udruženi zločinački pothvat na čelu s Franjom Tuđmanom nije postojao. Smatra to i dalje.
“Haški sud je u velikoj mjeri ipak djelovao kao politička institucija, to svi vide, a to je dosta jasno i iz činjenice što su neke od kapitalnih optužnica vremenski kaskale i po cijelo desetljeće za počinjenim zločinima, odnosno inkriminiranim djelima. To je prilično neuvjerljivo, da ne kažem sumnjivo. Kao da se negdje vagalo čiju povijesnu ulogu treba staviti u kaznenopravni kontekst. Treba svakako priznati da su osuđeni mnogi ratni zločinci koji to ne bi nikad bili i stoga je on u jednom dijelu imao smisla. Obitelji žrtava nikad ne bi dobile nikakvu zadovoljštine da nije bilo Haškog suda. Inače, podsjetit ću, okvir suradnje Hrvatske s Haagom zadan je prije više od 20 godina, na prijedlog tadašnje vlasti i uz potporu svih. Hektolitrima krokodilskih suza bile su natopljene maramice kojima su neki mahali hrvatskim optuženicima dok su ih ispraćali, bolje reći pakirali u Haag. Neki političari, svi redom iz zna se koje stranke, učinili bi uslugu sebi i svima nama kad bi šutjeli o ovoj temi. Stvarno mi je žao nekih ljudi, ali o Haškom sudu možda više i ne treba govoriti”, smatra bivši premijer.
Na opasku da je posljednjom haškom presudom osuđena politika Franje Tuđmana prema BiH, kaže da je to jer je “netko negdje ocijenio da tu politiku treba sankcionirati. Više od desetljeća nakon spornih događaja, a onda je još 13 godina trajao i sam postupak. Hrvatska je i u presudi Tuti i Šteli iz 2003. bila na određeni način prozvana i osuđena. Nekima to očito nije bilo dovoljno i išlo se na eksplicitnu osudu jedne politike. Nisam se slagao s tom politikom, ali između političkih grešaka i zločinačkog pothvata usmjerenog na kidanje, prethodno etnički očišćenog, dijela jedne države velika je razlika. Ali, sada ne možemo ništa drugo nego konstatirati tu presudu i ići dalje. Možda je o njoj, ponavljam, najbolje i ne govoriti. Ne znam što bih rekao, imate činjenicu da je Theodor Meron, predsjednik sudskog vijeća u slučaju kad su Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni, gotovo u potpunosti prihvatio prvostupanjsku presudu Praljku i ostalima. Teško je to i delikatno”.
No, brojni se ljudi nisu slagali s Tuđmanovom politikom prema BiH.
“Jer je u velikoj mjeri ipak nanijela štetu Hrvatskoj. No, to ne znači da je to bila zločinačka politika. Hrvatska je bila u grozno teškoj situaciji i državni vrh bio je na velikim mukama što činiti. Ministar vanjskih poslova Mate Granić mjesecima je radio na tome da se ovu ne samo ljudski sramotnu, nego i politički štetnu epizodu što prije privede kraju i upravo zbog toga Hrvatska nije ovo zaslužila. No, to su pravila igre i ta je tegobna i čudna epizoda završena”, smatra Milanović
“Nakon svega što se dogodilo, teško je reći da je aranžman iz Daytona pravedan. Ali, ključ su dobri odnosi bošnjačkog i hrvatskog vodstva. Trenutačno ih nema. S obzirom da Bošnjaka ima u BiH više nego Hrvata, oni ili mogu nastaviti razgovarati s pozicije sile, ili mogu sjesti i u dobroj vjeri razgovarati s onima koji bi im trebali biti partneri i prijatelji”, zaključuje Milanović,koji je kazao i da ima razumijevanja za neke Tuđmanove pogreške jer je bio rat.
Komentirao je i kako se ponašati prema srpskoj politici i prema Aleksandru Vučiću.
“To je točnije rečeno srbijanska, odnosno čaršijska politika. U Beogradu i danas postoji nama s hrvatske ljevice i lijevog centra relativno bliska i ne baš malobrojna grupa ljudi, ali postoji i famozna čaršija. Razumijete o čemu govorim. Ta čaršija, uz određene stanke, drma beogradskom politikom već dulje od 100 godina. S jedne strane moraš prihvatiti volju naroda koji si izabire ono što želi, kao i u Poljskoj i Mađarskoj, ali ne može se ljude tjerati da to apriorno poštuju na vrijednosnoj razini. Nakon svega što se dogodilo, i još se uvijek događa, neki će ljudi itekako morati dokazati da pripadamo istom društvu. Najtužnije je to što su određeni hrvatski političari svojevremeno, pa i dan danas, znali pasti u strastveni zagrljaj tih manipulatora”, podsjetio je, između ostalog, Milanović u razgovoru za Novi list.
Bivši premijer smatra i kako se predsjednica Grabar Kitarović dosta dobro razumije s Vučićem.
