Osim što se svake godine naveliko slavi Martinje, tu su još dva velika imena koja dolaze jedan za drugim. Dan nakon Božića slavi se Štefanje, a nakon toga Ivanje.
Na današnji dan pada blagdan svetog Stjepana Prvomučenika. On je bio jedan od sedam đakona izabranih u početcima crkve, prema Djelima apostolskim (Dj 6:5).
Njegovo ime na grčkome jeziku znači “kruna, vijenac”, a prema tradiciji iz 5. stoljeća, stefanos je grčki ekvivalent aramejskog kelil (sirsko kelila, “kruna”). O njegovom ranom životu ništa se ne zna, a otvoreno propovijedanje Isusova nauka nakon njegove smrti i pripadništvo zajednici kršćanskih učenika dovelo ga je do osude za bogohuljenje, a naposljetku i do smrti kamenovanjem.
Sveti se Stjepan obično prikazuje kao mladić odjeven u đakonsku dalmatiku, s mučeničkom palmom u jednoj i kamenom u drugoj ruci.
Štovanje
Blagdan sv. Stjepana (Štefanje) slavi se u Katoličkoj Crkvi 26. prosinca, drugog dana Božića i državni je blagdan u Republici Hrvatskoj i nizu drugih država.
U pravoslavnim crkvama slavi se 27. prosinca, a ako se koristi julijanski kalendar, onda je to po gregorijanskom 9. siječnja.
Kako se slavi u Hrvatskoj?
Na Stjepanje, Stipanje ili Štefanje, u sjevernim se hrvatskim krajevima štuje dan konja ili mazgi čiji je svetac zaštitnik. Seljaci su u Istri na taj dan izlazili s konjima, jahali ili se utrkivali.
Na sam Božić u Hrvatskoj ljudi nisu odlazili u posjete, već su bili doma s obitelji, ali drugog dana Božića, dakle, na Štefanje, obilazili su rođake i prijatelje. Mlade su snahe posjećivale roditeljski dom i majci i ocu nosile darove.
Postoje i neke narodne izreke vezane uz ovaj dan. “Kiša na Štefanje obećaje sljedećeg ljeta žita manje.” Ta izreka slična je onoj “bolje Božić kužan nego južan”, što znači da za to doba godine nije primjereno toplo i kišno vrijeme, pa će stoga plodnost sljedeće godine biti mala.
