IZAŠAO IZ PRITVORA Uhićeni novinar o okršaju Torcide i policije: ‘Zbog svega ovoga je dobro da sam završio u zatvoru’

Mate Prlić (Foto: Bozo Radic / CROPIX)

Jučer je u popodnevnim satima iz Remetinca puštena veća skupina navijača Hajduka privedenih zbog sukoba s policijom kod odmorišta Desinec, a među njima je bio i Mate Prlić, novinar i suvlasnik Dalmatinskog portala.

Odluku o puštanju 25 navijača Hajduka iz istražnog zatvora donijelo je izvanraspravno vijeće velikogoričkog Županijskog suda, a pušteni su da se brane sa slobode na zahtjev tužiteljstva. Također, tužiteljstvo je predložilo da im se istražni zatvor zamijeni mjerama opreza.

Oglasio se Prlić

Po izlasku iz Remetinca, Prlić je napisao poduži tekst na Dalmatinskom portalu kojeg prenosimo u cijelosti.

“Je*i ga, bio si na krivom mjestu u krivo vrijeme”, rečenica je koju sam čuo već sto puta, a čut ću je još sigurno toliko, od ljudi koji su mi skloni i kojima je žao što sam skoro mjesec dana bio u zatvoru. Iako bih želio nastaviti živjeti kao da ovih mjesec dana nije ni bilo, nakon iskustva iz Remetinca, moram napisati ovaj tekst.

Prije svega da se zahvalim svima koji su pomogli mojoj i obiteljima ostalih pritvorenih nakon utakmice s Dinamom i nereda na Desincu. I da kažem da je apsolutno netočno da sam bio na krivom mjestu u krivo vrijeme. Bio sam točno na pravom mjestu u pravo vrijeme, uvjeren sam da na nijednom drugom mjestu na ovom svijetu ne bih bio korisniji nego što sam bio upravo u zatvoru. A evo i zašto…

Navijači naprave glupost, mediji to jako poprate, političari zgroženi daju izjave kako treba omogućiti da roditelji s djecom u miru dolaze na stadione, sud zalijepi velike kazne. Navijačima su novinari krivi za sve, ide nova tura njihova izjednačavanja s crvima… Poznato? Ne poznato, dosadno već. I sad se novinar koji je tu večer trebao na svečanoj večeri primiti zahvalnicu Rotary kluba Split zbog praćenja njihovih akcija na Dalmatinskom portalu, ali je radije odabrao ispratiti Hajduka u zadnjem kolu, našao u sobi od 20-ak kvadrata s desetak privedenih navijača, nekoliko Zagrepčana zatvorenih zbog nasilja u obitelji, dva Afganistanca i pet-šest Kubanaca (ne znam kako su se našli u Bosni, odakle su htjeli ilegalno kroz Hrvatsku negdje dalje ići).

“Scena nalikovala onima s ratišta”

Zbog posla sam pratio sve izvještaje iz Ukrajine, a scena kakva mi je bila pred očima u toj prostoriji nalikovala je onima s ratišta. Navijači su dolazili slomljenih ruku, zavijenih glava, krvavih nogu… Kako sam na Desincu prespavao dobar dio nereda, u toj stanici sam čuo da su policajci pucali po navijačima pravim mecima, što mi je bilo nevjerojatno, računao sam da su gumeni, ali kad su nas spojili s drugim privedenim hajdukovcima, tek onda sam dobio cijelu sliku, onu koja se u tom trenutku nije mogla probiti do šire javnosti. Navijači izbjegavaju komunikaciju s medijima, većina informacija dolazi od policije, a novinari, kao što sam i ja radio, ih prenose, to im je posao.

Da su prvog dana čuli svjedočenja navijača, vjerujem da bi se ovaj incident gledao iz drugog kuta jer na Desincu se dogodio policijski teror koji je valjda prihvatljiv u nekim zaostalim državama ili prošlim vremenima. Navijači su napravili glupost (blokiranje autoceste, nasrtaj na malobrojniju policiju) za koju su zakonom zapriječene određene kazne, taj čin nema smisla opravdavati ni relativizirati, ali normalnoj državi bi alarmantno trebalo biti ono što se dogodilo par minuta kasnije kada je došlo policijsko pojačanje koje je brzo ‘uspostavilo red’.

“Krvoločno se pendrečilo”

Krenula je osveta. Krvoločno se pendrečilo koga god se dohvatilo, pucalo se bez ikakvog smisla, meci su se od asfalta odbijali i ranili par navijača. Nikad bliže nismo bili tome da navijač bude ubijen od policijskog metka. Palicama bi potjerali torcidaše u autobuse i kombije, pa bi im bacili suzavac u vozilo. Kada bi otvorili vrata, slijedilo je batinanje. Čak i vezanih navijača. To je sve bilo u razdoblju kada ugroze za policajce nije bilo.

Čista ulična odmazda, tako brutalna da su, po priči navijača, splitskom policajcu s kamerom zagrebačke kolege rekli da prestane snimati njihovu intervenciju. Navodno je tu došlo do sukoba sa splitskim ‘plavcima’, koji se nisu slagali s takvom krvoločnošću. Bilo je izuzetaka, jedan zagrebački policajac je zaustavio uzastopno premlaćivanje vezanog navijača, a kasnije ga je čak i posjetio u bolnici da provjeri jesu li ozljede kobne.

U Remetincu su završili i navijači koje je pokupila Hitna pomoć, kao i momci kojima je rečeno da idu u stanicu u svojstvu svjedoka pucnjave. Broj ozlijeđenih policajaca se tijekom te sporne večeri povećavao, došao sve do 20, ali nije to bila posljedica torcidaškog napada (osim njih nekoliko), već prijavljivanja zbog, vjerojatno, opravdavanja ispaljivanja na desetke metaka. Na prvom ročištu su odvjetnici osumnjičenih naveli da nisu opisane ozljede policajaca.

“Dobro je da sam završio u zatvoru”

Mogli su iz policije izvijestiti medije i da je ozlijeđeno 100 službenih osoba, svi bi to objavili, uključujući i moj Dalmatinski portal. Na jednom od ročišta, jedan od osumnjičenih navijača je ‘pukao’ nakon što je čuo iskaz policije da je došla pomoći ranjenom navijaču, te je sutkinji kazao: ‘Dok smo ležali na tlu, policajac je rekao da se zarekao ubiti jednog tovara. Drugi mu je, šetajući kraj nas nekoliko vezanih, odgovorio: Biraj kojega ćeš’. Inače, mladići koji su pomagali tom propucanom navijaču su palicama potrpani u vozilo, odnosno dogodilo se totalno suprotno od ikakvog pružanja pomoći od strane policajca.

Zbog svega ovoga je dobro da sam završio u zatvoru jer teško da bih i ja vjerovao da sam u gradu čuo sve ove stvari. Dobro je da sam završio u zatvoru jer sam vidio kako se nekoliko jedva punoljetnih mulaca, kojima je ovo bilo prvo ili jedno od prvih gostovanja, psihički raspadaju te sam im, vjerujem, sa svoje 43 godine pomogao da izdrže tih mjesec najgorih dana u njihovim životima. “Kada ti samo stavim ruku na rame, odmah mi je lakše”, slušao sam od momka s troje malodobne djece, s kojim sam, kao u filmu Roberta Benignija ‘La vita e bella’ smišljao poslovni plan za biznis koji ćemo otvoriti odmah po izlasku na slobodu.

On ima ‘know-how’, drugi supatnik iz ćelije novac, treći će nam naći atraktivni poslovni prostor, a ja ću s Dalmatinskim portalom izreklamirati zajednički pothvat. Para će biti k’o blata, smijali smo se u podrumskoj prostoriji s wc školjkom metar i pol udaljenom od stola na kojem se jedu splačine, a golubovi svojim izmetima ukrašavaju pogled s rešetkastog prozora.

“Moram se zahvaliti pravosudnim policajcima u Rementincu”

Ekipi u ćeliji sam sastavljao kvizove, smišljao nove igre, čak sam zaslužio obećanje da za njih više nikad neću biti crv. Bio sam na pravom mjestu u pravo vrijeme, a nadam se da ću nakon što bude završen i sudski dio ove priče, moći s guštom raspaliti novu pjesmu splitske grupe Dioniz ‘Ne bih mijenjao ništa’ i da će moj boravak u zatvoru bar malčice utjecati na promjenu uhodanog obrasca koji se kao na traci ponavlja godinama: navijački nered – medijska histerija – osuda javnosti – kažnjavanje nasumce privedenih.

Idućih dana, mjeseci, godina, zahvaljivat ću se pojedinačno, oči u oči, svima koji su pomogli mojoj obitelji ovih mjesec dana, podrška nam je svima puno značila. No, na kraju se moram javno zahvaliti pravosudnim policajcima u Remetincu, koji nam nisu otežavali ionako tešku situaciju. Prema nama su se odnosili kao prema ljudima, što nam je u tom trenutku bilo daleko najbitnije”, napisao je Prlić.

Komentari