Brojni su razlozi koji Hrvatsku i praktički prisiljavaju na uvođenje eura i svi su oni povezani jedni s drugima te tvore čvor faktora čije bi razmrsivanje bilo dug, kompliciran i bolan proces. Po pitanju uvođenja eura miješaju se makroekonomski, financijski, politički i povijesni razlozi, pa i emotivni.
Priče o gubitku monetarne suverenosti primarno su plasirane kroz emotivnu i političku stranu. Stvarnost je nažalost takva da Hrvatska već ima krnju monetarnu suverenost, jer je tečaj kune sasvim vezan za euro i HNB te ne može diskrecijski devalvirati kunu, kao što se to već godinama predlaže. Pitanje zadržavanja kune je više stvar nacionalnog ponosa, a mnogi ga koriste za dobivanje političkih poena, iako je ekonomski jasno da kuna ni sada nije neovisna o euru, dapače ona ovisi o njemu u smislu da HNB mora prilagođavati tečaj primarno prema kretanjima eura.
Razlog je taj što je Hrvatska visoko eurizirana zemlja i HNB je prisiljen održavati relativno stabilan tečaj prema euru da bi ostvario svoj primarni zadatak, a to je održavanje stabilnosti cijena. Iako Hrvatska deklarativno provodi režim fluktuirajućeg tečaja, što znači da tečaj valute nije fiksiran prema nekoj stranoj valuti i ne postoji gornja ili donja razina tečaja koji je HNB dužan „braniti“, u praksi se ipak s vremena na vrijeme intervenira na tržištu i održava tečaj kune stabilnim.
Glavni razlog zbog čega je Hrvatska prisiljena uvesti euro je taj što je većina dugova države i građana u eurima, tj. javni dug nam je u eurima i krediti građana su u eurima. To znači da bi svaka devalvacija kune automatski značila podizanje javnog duga i rata kredita građana.
Građani primaju plaću u kunama, a kredite otplaćuju u eurima, devalvacijom kune bi njihove plaće vrijedile manje (jer je potreban period prilagodbe nominalnog rasta plaća u kunama i prilagođavanje novom tečaju), a rate kredita koje su u eurima bi ostale iste, tj. plaćali bi veći dio plaće na iste rate kredita. Isto bi se dogodilo s državnim dugom koji bi počeo rasti usporedno s devalvacijom kune te bi se javni dug automatski podizao, a ionako je iznosi visokih 81,9 posto.
Pitanje je zašto su građani uzimali primarno kredite u eurima a ne u kunama, iako je kuna od 1994. imala jako stabilan tečaj. Držim da je razlog primarno povijesni, tj. trauma zbog hiperinflacije u zadnjim godinama Jugoslavije, tj. polovice 80-ih godina. Jugoslavija je 1981. dočekala s 40,7 % inflacije da bi do kraja 1989. narasla na astronomskih 1252 %, što znači da je vrijednost dinara na kraju godine bila 1252 % manja nego na početku iste godine. To razdoblje je izgleda ostavilo veliki trag u kolektivnoj podsvijesti te su građani uvijek više vjerovali markama ili eurima.
Kada ste čuli da netko govori kako kupuje stan ili automobil i vrijednost kupnje izražava u kunama? Ljudi automatski visoke novčane iznose preračunavaju u eure (prije eura marke) što je jedan kulturološki odraz općeg nepovjerenja u domaću valutu i nasljeđe hiperinflacije Jugoslavenskog dinara. Za usporedbu, prema podacima Državnog zavoda za statistiku kumulativna stopa inflacije za razdoblje od siječnja 1980. do siječnja 1990. je iznosila nezamislivih 73.3467,3 posto a u razdoblju od siječnja 1994. do siječnja 2017. što je više nego duplo duže razdoblje je kumulativna inflacija iznosila 72,4 posto.
Euro nam može samo pomoći
Standardni argument za devalvaciju kune je da bi to potaklo izvoz i time proizvodnju te hrvatsko gospodarstvo od uvoznog i turističkog pretvorilo u proizvodno i izvozno. Ali to je vrlo slab argument, čak i ako izuzmemo probleme sa zaduženosti države i građana u eurima. Prema nekim jednostavnim teoretskim postavkama devalvacija domaće valute pojeftinjuje izvoz, a poskupljuje uvoz te tako jedno potiče, a drugo smanjuje. Ali to je samo djelomično točno, jer se to događa samo u velikim ekonomijama s relativno visokom resursnom i proizvodnom bazom.
U malim otvorenim ekonomijama izvoz ovisi o uvozu, ma koliko to na prvu paradoksalno zvučalo. To ustvari znači da ako kompanija u Hrvatskoj želi proizvesti stroj, ona mora međuproizvode, tj. komponente za proizvodnju tog proizvoda većinom uvesti iz inozemstva jer u jednoj maloj ekonomiji vrlo vjerojatno neće biti dovoljno proizvođača potrebnih međuproizvoda.
A tko je glavni uvozni partner Hrvatske? Zemlje EU, naravno, što znači da se većina međuprozivoda za proizvodnju gotovih proizvoda mora uvesti iz država koje koriste euro, a devalvacija kune bi poskupjela taj uvoz. Tako da je, čak i kada bismo zanemarili pitanje duga, efekt devalvacije kune na izvoz jako upitan.
Neki zagovaraju da se umjesto uvođenja eura provede “deeurizacija” gospodarstva te da se razbije ta povezanost Hrvatske s eurom. Nije jasno kako to učiniti kada vam svake godine ulazi 10-ak milijuna eura deviznih priljeva, većinom u eurima, kroz turizam. Dodamo li tome i 2 milijarde eura koje dijaspora svake godine šalje, onda stvarno nije jasno kako bi se ta deeurizacija provela, tj. koliki bi bili njezini troškovi.
Recimo, da se propiše obvezna rezerva banaka na devize po stopi koja je dva, tri ili četiri puta veća nego na kune. Banke bi tada aktivno radile na transformiranju štednje u kune pa bi štednja u kunskim depozitima imala veće kamate, ali veće kamate na depozite istodobno znače i veće kamate na kredite pa bi sami krediti postali skuplji. To je samo jedan od efekata deeurizacije i pokazuje koliko bi taj proces zapravo bio štetan.
Strah od velikog povećanja cijena jer su dosadašnja istraživanja pokazala da je utjecaj uvođenja eura na rast cijena u zemljama koje su ga uvele bio zanemariv, od 0,2 do 0,3 posto. Prednost eura je to što ulaskom u eurozonu kamatne stope padaju, jer i države koje imaju visoki dug i loše financije „jašu“ na fiskalnoj stabilnosti Njemačke te se pojavljuje konvergencija kamatnih stopa, a to za Hrvatsku znači snižavanje kamata i na državni dug i na dug građana.
Tvrdnje da banke priželjkuju dolazak eura i da one pokušavaju ubrzati cijeli proces su promašene, jer dolaskom eura nestaje valutni rizik, troškovi konverzije, razlike u tečaju i sl., a na svakoj dodatnoj operaciji banke nastoje dodatno zaraditi. Tako će euro sigurno biti dobar za građane po pitanju jeftinijeg zaduživanja, lakšeg odobravanja kredita i općenito nižih financijskih troškova.
