Vlasta Delimar naša je vodeća konceptualna umjetnica. Unesete li u Google tražilicu njezino ime, izlistat će vam se naslovi koji prilično vjerno pokrivaju njezinu dugovječnu opsjednutost golotinjom i provokacijom: “Vlasta Delimar: pravo na orgazam u šezdesetima”, “Vlasta Delimar potpuno golih grudi izvela svoj čuveni performans”, “Vlasta Delimar gola jahala konja u centru Zagreba”…
U svome umjetničkom radu, koji traje već gotovo pola stoljeća, ostala je tvrdoglavo dosljedna ideji da je “elementarno tijelo”, vlastito golo tijelo, poligon neograničene i istinske slobode. Na tom je intimnom poligonu od sedamdesetih godina prošlog stoljeća pronašla brojne načine da izrazi svoje stavove o sebi, drugima i svijetu – a svi su uključivali određeni stupanj javne sablazni ili uvrijeđenih prijekora.
To sam ja
O ključnom razdoblju svoga umjetničkog rada Vlasta Delimar je nedavno objavila knjigu “Voćarska 5” – to je opsežna, potpuno pomaknuta i nadahnuto ispripovijedana priča o možda najuzbudljivijem dijelu njezina života, ali i o vremenu u kojemu je umjetnost značila kudikamo više nego danas.
Za širu publiku naslov je tek obična adresa; nadomak Kvaternikova trga, ondje danas stoji neupadljiva višekatnica s neuređenim dvorištem u kojem radnju ima jedan staklar. No dobrim poznavateljima konceptualne umjetnosti taj naslov govori mnogo više: o kultnoj točki zagrebačke umjetničke scene sedamdesetih godina, o ishodištu skupine dekadentnih autora koje povijest umjetnosti određuje kao Grupu šestorice.
Knjiga je svježe objavljena u nakladi Muzeja suvremene umjetnosti i nekovrsni je izdanak velike retrospektive koja joj je ondje priređena 2014. pod jednostavnim naslovom “To sam ja”. Delimar se tada uselila u prostor muzeja na stotinu dana i rekreirala neke svoje antologijske performanse.
Na reprodukciji fotografije iz privatnog albuma umjetnice, Voćarska 5 je neugledni, dronjav kućerak s drvenom kapijom u raspadu. Na vratima, ipak, samouvjeren proglas: “Life Art”. Iza tih vrata događala se sredinom sedamdesetih godina prava mala revolucija u umjetnosti.
“Kuća prizemnica od oko 90 m2 s velikim dvorištem nalazila se na samom početku Voćarske ulice s kućnim brojem 5, što znači da je bila treća po redu s lijeve strane iz smjera Kvatrića… Kuća je bila podijeljena na tri dijela. Na ulazu u dvorište, s desne strane nalazila se zasebna prostorija uz koju je bio postavljen vaserlajtung…”, detaljno opisuje autorica. Vaserlajtung je vanjski umivaonik, česta instalacija u seoskim dvorištima.
U kući je živjela gospođa Marta, majka Željka Jermana, s kojim se Vlasta Delimar počela viđati dok je u kući još boravila njegova bivša žena Branka. Kao podstanar, živio je ondje i Fedor Vučemilović, fotograf i član Grupe šestorice.
Energija anarhizma
Jermanova majka jako je voljela kartati; bio je to ritual oko kojeg se vrtio društveni život prenapučene kuće. Gospođa Marta inače je bila knjigovotkinja, odlazila je ljeti na more u odmaralište tvornice Lovinčić, u kojoj je radila, a sinu bi tada ostavila cijelu svoju plaću i praznu kuću u kojoj se onda cijelo ljeto tulumarilo, ali i proizvodilo umjetnost. “Slobodna Evropa”, tako je Željko Jerman nazivao Voćarsku 5.
“Jedino sam u Voćarskoj mogla ostvariti svoja obogaćena razmišljanja o umjetnosti, jedino u Voćarskoj mogla sam nastaviti živjeti svoju slobodu za kakvu sam se već prije opredijelila samim odlaskom iz provincije, iz ruralne sredine male Koprivnice. Voćarska je prštala energijom anarhizma, Bakunjin je virio iza svakog grma u zelenom dvorištu”, piše Delimar u knjizi.
A kako se uopće Vlasta Delimar našla u prilici da postane pridružena članica Grupe šestorice? Roditelji nisu odobravali njezinu želju da upiše školu primijenjenih umjetnosti pa je iz Koprivnice pobjegla na prijamni u Zagreb – i prošla. Otac joj je bio zanatlija, užar, i htio je da mu se pridruži u poslu, no ona je od svoje dvanaeste znala da će krenuti putem umjetnosti. Prekršivši roditeljsku zabranu, izgubila je i njihovu financijsku podršku za školovanje u metropoli, no ni to je nije pokolebalo – radila je u tvornicama preko učeničkog ugovora i živjela u đačkom domu, iz kojeg su je htjeli izbaciti kad ju je cimerica “cinkala” da je pobjegla na polnoćku.
U Voćarsku 5 došla je 1977., kad je započela njezina veza sa Željkom Jermanom, eksperimentalnim fotografom i karijatidom Grupe šestorice. Uskoro su njih dvoje počeli raditi zajedničke performanse; bilo je to u razdoblju od 1979. do 1983.
“Seksualna revolucija pozitivno se odrazila i na život u Voćarskoj: žene nisu bile drugorazredna bića, a muškarci su bili vrlo pitomi i pristojni”, piše autorica.
Patrijarhalna opresija
Iako se opus Vlaste Delimar često prikazuje kao feministički bunt protiv “patrijarhalne opresije”, ona sama odriče se radikalnog feminizma koji muškarce tretira kao neprijatelje.
U intervjuima je mnogo puta inzistirala na tome da su muškarci u njezinu životu bili dragi prijatelji i saveznici; posredno to potvrđuje i u ovom autobiografskom štivu, koje se čita kao uzbudljiv roman o ludim sedamdesetima, u kojima su mladi osobenjaci stvarali vlastite oaze boemštine u rigidnom ozračju totalitarističkog društva.
Naravno, bilo je to lakše postići sinovima partijskih dužnosnika; Vučemilovićev je otac Nikola bio vojni fotoreporter mornarice, Mladen i Sven Stilinović odrastali su kao djeca istaknutog komunista i diplomata… Javne akcije grupe prolazile su bez intervencije policije, čak i kad ih je bilo lako okarakterizirati kao narušavanje javnog reda i mira. U Grupi šestorice djelovali su još i Vlado Martek i Boris Demur.
Vlasta je predložila da u Voćarskoj 5 otvore sitotiskarsku radionicu. Radilo se puno; tiskali su se brojni plakati, pozivnice za izložbe, leci i katalozi. Tiskao se i samizdat “Maj 75”, kolekcionarima danas puno znači. Energija kojom su zračile javne umjetničke akcije Grupe šestorice privlačila je ljude sa žicom za umjetnost.
Voćarsku 5 u tim godinama Delimar opisuje kao veliki otvoreni atelje s posebnom aurom, kao “Gumicu” (stari autobusni kolodvor s radnjama u kojima se mogao kupiti alkohol nakon zatvaranja ostalih trgovina u gradu). Odsjedali su ondje kustosi, kritičari, novinari i umjetnici iz svih krajeva bivše države “koji su htjeli doživjeti stvarnu umjetničku scenu, vidjeti mjesto na kojem nastaje umjetnost”.
Među čestim su posjetiteljima bili Radoslav Putar, Marijan Susovski, Davor Matičević, Ješa Denegri, Ana Lendvaj, Mangelos, Želimir Koščević, Mladen Lučić, Branka Stipančić…
Radost i čemer
Atmosfera je bila bujna, glasna, egzaltirana. Hrana je bila važna koliko i piće: od oskudnih sastojaka kuhala su se raskošna jela. U svemu što su radili prštala je kreativnost, bilo je i radosti i čemera, prijateljstva su prerastala u intimne veze, stvarala su se i pucala umjetnička partnerstva.
Ljubavna veza Vlaste Delimar i Jermana bila je jedna od onih u kojima je granica između života i umjetnosti potpuno izbrisana, a zanimljivo je da se pažljivim promatranjem Jermanova fotografskog dnevnika iz 1977. (rad se zove “Moja godina 1977. ” i obuhvaća autoportrete umjetnika napravljene svakog dana u toj godini) može jasno uočiti period povećane živosti, razdraganosti, na fotografijama snimljenima kad se zaljubio u Vlastu.
Kako fotografije prati i zabilježena misao kojom je tog dana bio zaokupljen, uskoro u jednom zapisu potvrđuje da je zaljubljen, a prvi put se na fotografiji u njegovu zagrljaju pojavljuje Vlasta Delimar. Postaju nerazdvojni. Neki od zajedničkih performansa su “Pokušaj poistovjećivanja”, “Taktilna komunikacija” i “Desimbolizacija”.
No najpoznatiji performans koji su zajedno izveli bio je onaj “Vjenčanje”. Njih su se dvoje doista vjenčali, prvo 1978. godine kod matičara, a zatim i 1982. u crkvi, a potom javnosti predstavili taj čin kroz izložbu u Galeriji suvremene umjetnosti. Granica između vlastite umjetnosti i života time je potpuno dokinuta. Vlasta je Jermana napustila 1987. godine; bila je trudna, a otac djeteta bio je drugi član Grupe šestorice, Vlado Martek. Jerman je umro 2006., utopio se plivajući u moru kod Korčule.
“Pri kraju svoje životne plovidbe postao je najsamija osoba, nije znao to živjeti. Tako mi je žao, ‘ćoiću’ moj”, nježno se obraća prvoj ljubavi.
O 33. godišnjici njihova prvog susreta, 14. 10. 2010., Vlasta Delimar izvodi performans u sjećanje na Jermana; nosio je naziv njegove najdraže pjesme “Lorelai” o djevojci koja sjedi na stijeni uz Rajnu i čijoj se ljepoti dive mornari koji plove Rajnom, sve dok ih ne proguta rijeka.
Najdraža pjesma
S Vladom Martekom Vlasta Delimar ostala je petnaest godina, kći im se zove Dolina.
Mnogo je dirljivih i potresnih detalja u životnoj priči Vlaste Delimar; ona zaista zaslužuje autobiografiju. No “Voćarska broj 5” pokriva samo prvi, formativni dio njezina puta, i osim što funkcionira kao punokrvna autobiografija, može se čitati i kao svjedočanstvo jednog vremena i leksikon ključnih likova domaće konceptuale, pokreta koji je prkosio institucijama i inzistirao na tome da je početak i kraj umjetnosti – ideja.
“Kao svojevrsni performans sjećanja izveden u formatu pisma, ‘Voćarska’ evocira prošlost kroz estetske teksture boja, mirisa, okusa i dodira. Riječ je o dragocjenom svjedočanstvu, autopoetsko-hedonističkoj posveti mrtvim prijateljima i ljubavnicima, čije se sjene nježno insceniraju u bjelini između rečenica”, piše o knjizi Andrej Mirčev, gotovo je svrstavajući među Vlastine performanse.
S danas općeprihvaćenom tezom o Vlasti Delimar kao o produžetku ili pridruženoj članici Grupe šestorice sama umjetnica se ne slaže potpuno, iako ne dovodi u pitanje činjenicu da su je njihova druženja i zajednički projekti nadahnjivali i oblikovali kao umjetnicu. U knjizi s ponešto prezira piše o površnosti struke koja joj je je namijenila mjesto sedmog člana grupe, ne prepoznajući njezinu umjetničku autonomiju i osobnost koja bi joj, po njezinoj ocjeni, trebala zajamčiti da je tretiraju kao samosvojnu pojavu na sceni.
Pišući o društvu iz Voćarske 5, Vlasta Delimar je sasvim otvorena i iskrena: ne pokušava oslikati neku sliku lažne idile, nego razotkriva i pukotine u odnosima, opisuje problem s alkoholom koji je nekim umjetnicima iz tog kruga oduzeo priliku da do kraja realiziraju svoje potencijale. (Ovisnost je bila uzrok raspada njezina braka s Jermanom.)
Ponešto netrpeljivosti može se osjetiti u dijelovima knjige u kojima autorica piše o pojedinim umjetnicima iz sedamdesetih i osamdesetih; na primjer, Vlado Martek se u njezinim zapisima pomalo doima kao pedantan, ali feminizirani mlitavac. Posve je drugačiji, pomirljiviji i topliji, bio ton izložbe kojom je u HDLU-u netom prije početka pandemije obilježila 40 godina rada; izvela je tom prigodom performans znakovitog i sjetnog naziva “Ah, moji ljubavnici, moji umjetnici”.
Obilje performansa
Jedna od smiješnih zgoda obrađenih u knjizi je i ona o akciji “Farbanje jaja” koju je Delimar izvela na Cresu. Tada je umjetnicima koji su se ondje zatekli akvarelnim bojama – oslikavala mošnje. Svi su rado sudjelovali, osim Demura, koji je odbijao skinuti se, a u farbanju je sudjelovao tek nakon što je popio gargantuovski količinu crnog vina. Inače, Demur je, uz Jermana, bio najmanje umjeren u piću.
Iako bi zbog nepresušnog obilja performansa koji prelaze granice konvencionalnog ukusa čovjek pomislio da je provociranje i podbadanje pogonsko gorivo u umjetničkom radu Vlaste Delimar, ona se – čini se iskreno – čudi reakcijama konzervativnih kritičara koji njezine radove od sedamdesetih dočekuju na nož. Popis kontroverznih radova koje je iznjedrila u posljednjih pola stoljeća obuhvaća i rane “dragulje”, predstavljene 1984. na samostalnoj izložbi u Galeriji Prošireni mediji; bili su to fotokolaži s porukama poput “Kurac volim”, “Pomiriši pičku”, “Jebite me” i “Jebeš žensko dostojanstvo”.
