Prosinac je stigao u grad. Osjeti se to po lampicama, osjeti se to po slavnim figurama Orašara ispred velebne zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Udarni turistički vikend adventskog otvaranja oživio je metropolu, a u gužvi kućica, hrane i pića, na već svima znanoj adresi u Teslinoj ulici u tišini se pripremaju mladi, uglavnom polaznici Rock Akademije i Zagrebačkog kazališta mladih.
Ove subote, 41. godinu od premijere u kultnom Kulušiću, na daske koje život znače vraća se predstava “U
U koga se uvrglo ovo dijete”, svojevrsni remake onoga što je obilježilo čitavu generaciju danas poznatih glumaca. U njoj su se tako pojavili danas poznati Rene Bitorajac i Boris Mirković, kasnije i njegov mlađi brat Mario.
Glumio je i Duško Ćurlić, Barbara i Filip Nola, te mnogi drugi čija imena danas bez problema prepoznajete na malim ekranima. Priča o uobičajenim sukobima roditelja i djece u pubertetu osvojila je tadašnju publiku, a ovog puta se nadaju ponoviti isto, ali s nekim novim “klincima” u nekom drugom vremenu, ali s istim problemima i podjednako snažnim otporom.
Tri redatelja, jedna predstava
Rock mjuzikl će, kao što smo rekli u subotu doživjeti svoju premijeru, a mi smo se u nedjelju zaputili u prostorije ZKM-a na pripreme za generalnu probu, kako bi na svoje oči vidjeli što nas čeka na jednoj od najjiščekivanijih premijera u gradu. Dolaskom pred ulaz u kazalište, primijetili smo nekoliko mladih u punk odjeći kako uz neobaveznu cigaretu komentira tekst predstave. “Ne znam kako je zapamtio cijeli tekst”, kazao je jedan.
Neki od njih su kasnije sjeli s nama i razgovarali, ali do toga tek trebamo doći. Po dogovoru, u labirint hodnika i prostorija kazališta uveo nas je Ivan Đuričić, jedan od trojice redatelja predstave (zajedno s Mariom Mirkovićem i Grozdanom Lajić Horvat). Dogovorili smo grupni razgovor i sudar dvaju svjetova. S jedne strane mladi glumci i glumice, te članovi rock benda koji će nositi mjuzikl, a s druge redatelji, prekaljeni i umorni od priprema koje traju kako su nam rekli, od travnja.
Prije odlaska na ugodno druženje, obišli smo veliku dvoranu gdje su u tijeku bile posljednje pripreme za “generalku”. Scena je otvorenog tipa, uočili smo i nekoliko detalja koji čine više nego zanimljiv “interijer” scene. Na daskama je već tada vladala gužva, bend je lagano svirao dok su glumci užurbano hodali gore-dolje, uglavnom zauzeti obvezama poput kostima ili šminke.
Pritiska nema, ovo je drugačija predstava od originala
Uskoro nas je Đuričić poveo na kat, gdje smo zajedno s Mariom Mirkovićem, kasnije Grozdanom Lajić Horvat, i već spomenutom mladeži, odradili zanimljivi intervju o predstavi koja će sigurno biti gradski hit s obzirom na nasljeđe i njen značaj za generaciju mladih koji to danas baš i nisu.
Krenuli smo s redateljima, ipak su oni ti koji su preuzeli konce i od jednog povijesnog relikta koji je bio aktualan prije 40 godina napravili moderni rock mjuzikl koji će se, napominjemo, igrati u termini matineje početkom siječnja. Tako smo upitali Marija Mirkovića osjeća li pritisak s obzirom na značaj projekta i očekivanja. Termin remake (uraditi ponovno) je za mnoge uništio filmsku industriju, ali kazališta su ipak drugačija.
“Nadmašit original ne možemo. To nam nije niti cilj. Mi smo krenuli u ovu priču s pretpostavkom da problemi djece naspram roditelja nisu ništa drugačiji nego prije 40 godina kada smo mi bili mladi. Bili smo i pod utjecajem serija poput Stranger Things i Crno-bijeli svijet, ali odustali smo od originalne ideje da ostanemo u osamdesetima. Čim smo došli na audiciju i čuli i vidjeli što nude današnji klinci, da znaju i razumiju tu glazbu, znali smo da će sjajno odsvirati glazbu Ladislava Tulača”, priča Mirković.
Moderna predstava s pogledom ‘unatrag’
Popričali smo i o tome kako će to sve zvučati. Predstava je smještena u današnje vrijeme, a nas je zanimalo ima li mjesta i za neke moderne ideje unutar predstave? Svjedoci smo hibridnih pokušaja Baza Lurhmanna koji je nedavno ekranizirao Elvisa Presleyja, a nešto ranije i remake The Great Gatsbyja. “Neće biti elektro utjecaja, samo dobri stari rock’n’roll. Zašto mi ne bi klincima pokazali što smo slušali”, dodaje Mirković.
Uključio se i Đuričić, jedan od redatelja. “Nas je zapravo iznenadilo koliko su današnja djeca upoznata s tadašnjom glazbom, to je sjajno”, rekao je. Naravno, morali smo uključiti i mlade, jer kako kaže već ofucana fraza, na njima svijet ostaje. U društvu dvije djevojke i dva mladića krenuli smo i malo provocirati s pitanjima o “sudaru dvaju svjetova”. Jesu li redatelji uopće pogodili duh vremena?
U postavi Jan Nikola Baš (dijete), Filip Bielen (dijete), Marijeta Ugrina (Dunda), Ana Ugrina (Vanja) i Marina Mirković (Borka), krenuli su sramežljivo, ali su ubrzo ubacili u višu brzinu i pokazali karakter. “Bilo je interakcije, mi smo u ovu predstavu ušli s mišlju da se nešto vrijedno krije u toj bližoj prošlosti”, odgovara jedna od glumica. Ne smijemo zaboraviti, za kazališni rock’n’roll zaduženi su članove zagrebačke Rock Akademije.
Mario je čekao ući u predstavu pune četiri godine
Okrenuli smo se i radnji predstave, a mi ćemo podsjetiti one mlađe i slabijeg pamćenja kako je kazališni komad “U koga se uvrglo ovo dijete” nastao po slikovnici Eve Janikovsky, a bavi se problematičnom ping-pong diplomacijom roditelja i njihove djece, i tu vrijeme najvećeg nemira, a to je pubertet i adolescencija, kada mladi formiraju snažna mišljenja.
Kako nam kaže glumačka “škvadra”, problemi se nisu puno promijenili od te pradavne premijere u Kulušiću do danas. “Nije se puno toga promijenilo u ovih 40 godina, mislim da će se sve generacije pronaći u nekoj od uloga”, kaže nam Marijeta. Krenuli smo malo i u prošlost kada je Mario Mirković ljubomorno gledao svoga brata na kazališnim daskama kako izvodi ulogu u ovom komadu.
“Meni je to bio pojam, rock’n’roll i kazalište. I inače volim mjuzikl. Tata i ja smo dolazili na svaku predstavu. Četiri godine je trajala agonija dok nisam generacijski došao u priliku. A što se tiče tih sjećanja iz djetinjstva koja su opet zaživjela posljednjih sedam mjeseci koliko pripremamo predstavu, bila je to jedna klasika. Lupanje vratima, odgovaranje, bio sam svakakav.
Na koga su se uvrgli redatelji i glumci?
U predstavi se baš bavimo time, krećemo od djetinjstva kada su roditelji zaštitnički nastrojeni, samo da bi se u jednom trenu dogodio veliki obrat po ulasku u pubertet. Pa se ne pereš, pa si ovakav, pa si bezobrazan. U jednom trenu sve to ipak završi”, kaže nam Mirković.
Pitali smo oba kazališna “tabora” na koga su se oni uvrgli kada su roditelji izgubili status u mislima svoje djece. Đuričić i Mirković su se tu malo isključili i prepustili riječ Janu koji je pojasnio kako “je to uvijek neki punker, prošli ili sadašnji. Lud je i neobuzdan”, kratko nam odgovara. Prevedeno, bunt je najvažniji, zamišljamo kako odvaljuju na The Ramones ili neki takav punk stare škole.
Ima tu i novijih bendova, mnogi smatraju The Strokes nasljednicima tog zvuka za milenijalce. No, kako sve to zvuči na pozornici, čut ćemo od subote nadalje. Kraj predstave nećemo otkriti, ali vjerujte, svršetak daje nadu kako će sve ipak na kraju biti oke. Kako kaže Đuričić, “predstava i nama odraslima šalje poruku da se ponekad ugledamo na djecu i da pazimo što radimo”, komentira.
Mladi Zagrepčanin osvojio više od 100 tisuća eura, pa uslijedila drama: Nije znao gdje mu je listić
‘Probali smo dogovoriti Kulušić’
Bit će tu možda i neugodnosti jer cijeli glumački ansambl čine mladi koji glume i djecu i roditelje. Pitali smo mlade glumce dolaze li roditelji na premijeru, a oni uglas odgovaraju da da. Bit će sigurno “neugodnjaka” i skrivenih provokacija u interpretaciji samog teksta. Inače, slučajno se poklopilo da je Kulušić baš nedavno zapečatio svoja vrata, odnosno, posljednji vlasnici su iz prostora izbacili klupsku memorabiliju čime se ovaj kultni klub vjerojatno zauvijek gasi na toj ili bilo kojoj drugoj lokaciji.
“Probali smo čak dogovoriti Kulušić, ali to je nemoguće. Nismo ni znali kom se javiti, eto toliko je daleko bilo od realizacije. To vrijeme je nažalost iza nas, ali mi guramo dalje”, nadovezao se Mirković a mladi su potom krenuli mozgati o tome koji klub bi mogao biti Kulušić današnje mladeži. Spominjali su Močvaru koja svakako već sada ima bogatu povijest u preko 25 godina postojanja na dvije lokacije, tu je i Medika, a za neke i Vintage Industrial Bar.
Smells like teen spirit
Uspjeli smo pokrenuti i malu raspravu, žustru naravno. Po dolasku treće redateljice Grozdane Lajić Horvat, tik pred početak generalne probe, postavili smo posljednje i provokativno pitanje, “je li prije bilo bolje?”. Jedan tabor se složio da jest, drugi pak nije. Povisili su se tonovi, branili su se stavovi. Kako i treba biti.
Do odgovora o tome je li prije bilo bolje nismo došli, ali predstava bi nam mogla dati i nešto drugačiji uvid u to pitanje koje možda nije niti bitno. Nije važno je li prije bilo bolje ili gore, važno je da prošlost njegujemo, iz nje nešto naučimo, i ako joj se već vraćamo, da ju ne ponavljamo u istom obliku.
Nova predstava u ZKM-u je baš to, spoj dvaju svjetova, a ovi mladi glumci koje smo upoznali nas baš podsjećaju na naslov pjesme koja je promijenila svijet kada se oni još nisu ni rodili. ZKM smells like teen spirit.
