Svestrani Vladimir Kinđerski, umirovljeni tehničar-letač Hrvatske vojske, zrakoplovni entuzijast, bivši upravnik Aerodroma Lučko i još koješta, kroz brojne je životne avanture prolazio, između oistalog, ‘oboružan’ i fotoaparatom. U galeriji poznatog zagrebačkog gornjogradskog svratišta Cinkuš u Mletačkoj 9 Kinđerski će ovog petka, 19. rujna u 19 sati, predstaviti presjek deset godina svog fotografskog rada, kako organizatori kažu “foto-ajngemahtec”, a kroz dvadesetak fotografija posjetitelji će moći proći kroz različita fotografska tematska područja.
Kinđerski će tako izložiti reporterske, dokumentarne fotografije, ali i aktove, krajobrazne kao i političke prikaze, no prvenstveno umjetničke fotografije, jer svaka od njih plijeni pozornost na svoj način. Kinđerski, uvijek u pomalo šaljivom tonu, objašnjava kako se fotografijom bavi praktički od najranije, predškolske dobi.
“Već tada odlučio sam polako preuzimati obiteljsku Smenu 8 iz ruku svojega oca. Objasnio mi je komande, tamo se moglo izabrati među simbolima sunce, oblak i nevera. Tek sam puno kasnije shvatio da ispod objektiva postoje i vremena ekspozicije. Fokus mi je ‘stari’ objasnio kao broj metara do onoga što fotkaš. Poslije je samo trebalo na kotačiću potegnuti film i zapeti oprugu okidača.
Mačji spektakl u Zagrebu: Više od natjecatelja u borbi za titulu najljepše
Cure u tamnoj komori
Vrlo rano sam počeo koristiti dvostruke ekspozicije (ponekad bi zaboravio odvrtjeti kotač za pomicanje filma). Također sam vrlo rano saznao i što je paralaksa ali nisam znao da se to tako zove nego sam ‘skužio’ da ono što vidim u tražilu i ono što je zabilježeno na filmu nije isti izrez. Tako je to bilo do šestog razreda osnovne kada sam krenuo u školsku fotografsku sekciju gdje sam otkrio rad u tamnoj komori. Tada mi baš nije bilo jasno zašto se cure guraju u tamnu komoru, a fotografija ih baš nije zanimala”, smije se fotograf
Sljedeći veliki korak je bio kada je upisao vojnu školu. “Vojska je bila vrlo velikodušna i kupila mi je fotografske opreme koliko sam htio ,pa i duplo više. Naime kada sam se dogovarao s školskim psihologom on me je savjetovao da na spisak stavim više nego što treba jer je pretpostavljao da će isti biti od odgovornih prepolovljen. Tada sam za svaki slučaj dopisao i Pentacon six TL i svašta još. Stiglo je sve, a od mene su samo tražili da držim tečajeve fotografije za zainteresirane i da povremeno dostavim kakvu fotku i tekstić za ‘Narodni borac sedme armije’.
Bili smo prva generacija kada je i djevojkama bio dozvoljen upis u vojne škole pa su navalile na tu za njih novotariju. I tada su se u tamnu komoru gurale cure koje ne zanima fotografija, ali pošto smo bili srednja škola bilo mi je malo jasnije zašto to čine. Nakon tog perioda počinjem raditi na aerodromu Pleso baš kada je tamošnji vojni fotograf otišao u mirovinu pa se uz svoju zrakoplovnu struku i dalje bavim fotkanjem veličanstvenih postrojavanja ili izradom fotkica za legitimacije ljudi koji su imali pristup u neke podzemne objekte… Dođe rat i nakon (a i prije) vojnog suda postao sam Zenga. Ratne godine sam većinom proveo leteći (ne sa skele nego na ruskim helikopterima) kao ‘bortavoj tehnik’, a fotoaparat sam uzeo u ruke samo nekoliko puta.
Zavirite u svijet znanosti: Hrvatski veterinarski institut otvara vrata građanima
Prijateljstvo s Tonijem Hnojčikom
Najveća greška koju sam kao fotograf napravio. Razmišljao sam da je to posao za nejač, a da mi profići trebamo raditi ono za što smo školovani (magarac). Na prijelazu stoljeća polako dolazim u dodir s digitalnom fotografijom. Po odlasku u ranu mirovinu vodim jedan provincijski fotoklub, idem po fotofestivalima (najdraže su mi Rastoke i ono što je organizirao pokojni Nikola Živčić), taj rastočki period mi je donio prijateljstvo s Tonijem Hnojčikom (legendarnim hrvatskim, na žalost pokojnim fotoreporterom, nap.a.) od koga sam puno naučio, a i puno hladne pive je tu stradalo.
Radio sam s klincima fotografiju kao slobodnu aktivnost u OŠ Milana Langa, organizirao izložbe i tečajeve fotografije za djecu i odrasle, naravno, uz Tonijevu pomoć i podršku. Ponekad mentorski jedan na jedan nekome pomognem da uđe u svijet fotografije, tu i tamo nešto za medije, poneka izložba i to je to”, skromno će Kinđerski koju je svoju posljednju samostalnu izložbu imao davne 2012. Tim više to je razlog da se u petak u 19 sati pojavite na ugodnom druženju i (besplatno) razgledate izložbu u Cinkušu.
