Francuska salata nezaobilazan je dio božićnog stola u Hrvatskoj, osobito u Zagrebu, gdje se gotovo podrazumijeva uz pečenje, kolače i obiteljsko okupljanje. Bez obzira priprema li se kod kuće ili kupuje gotova, njezina kombinacija kuhanog povrća i bogate majoneze budi nostalgiju i povezuje generacije. Iako je duboko ukorijenjena u domaćoj tradiciji, njezin naziv već desetljećima izaziva znatiželju, jer s Francuskom, barem na prvi pogled, nema mnogo veze.
Naime, povijesne činjenice govore kako ova salata uopće nije nastala u Francuskoj, nego u Rusiji. Osmislio ju je sredinom 19. stoljeća Lucien Olivier, kuhar belgijskog podrijetla koji je radio u Moskvi. Originalni recept bio je strogo čuvana tajna, no prema legendi, Olivierov pomoćnik uspio je rekonstruirati sastojke te salatu proširiti izvan restorana. Tako je jelo postupno postalo popularno diljem Europe i svijeta, mijenjajući naziv i sastav ovisno o zemlji.
Zanimljivo je da je Rusi i danas nazivaju Olivierovom salatom, dok je u engleskom govornom području često tek “mixed salad”. U Hrvatskoj, pak, nosi francusko ime, iako razlozi za to nisu sasvim jasni. Pretpostavlja se da je naziv povezan s Olivierovim zapadnoeuropskim korijenima ili s općom percepcijom Francuske kao zemlje profinjene gastronomije. No, stvar postaje još zanimljivija kada se pogleda kako je zovu sami Francuzi.
‘Makedonsko povrće’
U Francuskoj ova salata uopće nema nacionalni predznak, već se naziva macédoine de légumes, odnosno “makedonsko povrće”. Izraz potječe iz 18. stoljeća i metaforički označava mješavinu raznolikih elemenata, baš kao što se Makedonija nekoć smatrala regijom različitih naroda. Tako je naziv preživio do danas, ne samo u gastronomiji, nego i u jeziku, kao simbol raznolikosti i miješanja.
Za prosječnog Francuza, ova je salata najčešće predjelo, često kupljeno gotovo, a rjeđe pripremano kod kuće zbog zahtjevne pripreme. Jede se tijekom cijele godine, osobito u toplijim mjesecima jer je hladna i lagana. Za razliku od Hrvatske, gdje je snažno vezana uz zimu i blagdane, u Francuskoj nema strogo određeno mjesto u kalendaru, niti posebnu svečanu ulogu.
Na kraju, ostaje simpatična kulturna ironija, svaka zemlja ovu salatu naziva “tuđom”. Hrvati je zovu francuskom, Francuzi makedonskom, Rusi Olivierovom, a drugdje je tek miješana salata. Upravo ta jezična i kulturna zbrka čini je zanimljivijom od običnog priloga, jer na tanjuru, baš kao i u povijesti, spaja različite zemlje, priče i identitete.
