Malo koji grad ima privilegiju poput Zagreba- pluća grada u strogom centru metropole.
Bez njegovog umirujućeg zelenila život u gradu bio bi puno teži. Baš zbog toga, ovoj park-šumi moramo biti zahvalni na blagodatima koje crpimo iz nje.
Nekoć gusta šuma, protezala se kao sljemenki ogranak Medvednice pa sve do samog srca grada. Danas je ta šuma prorijeđena, sječa njenih stabala gotovo je redovita, a nova se ne sade. Također, žalosna je činjenica da se putevi i šetnice Tuškanca nikada nisu uređivale, a Dubravkin put je čak proglašen i planinarskom stazom. Ova šumska šetnica koja se grana po tuškanačkim brežuljcima navodno je uređivana, iako se tragovi tog uređenja nigdje ne mogu primjetiti. Šumski izgled Dubravkinog puta trajao je cijelo stoljeće, a danas gubi svoj šarmantni autentičan izgled i sve više poprima urbanistički izgled.
Ovaj puteljak prvotno se zvao Sofijin put po ženi bana Josipa Jelačića, a 1949. godine ime je promijenjeno u Dubravkin put, prema velikom djelu Ivana Gundulića.
Šarmantnosti Tuškanca pridonosi i drveni paviljon, zamišljen kao glazbeni paviljon i postavljen na ondašnjem Sveučilišnom trgu 1891., za vrijeme održavanja gospodarsko-šumske izložbe. Naknadno je premješten na Josipovac po želji Hermana Erhlicha. Napravljen od hrastovine, ovaj paviljon savršeno se stopio s izgledom Tuškanca, a njegov duh kasne romantike magnet je za slučajne prolaznike. Spomenik Vladimiru Nazoru, smješten pokraj ovog paviljona, djelo je kipara Stjepana Gračana, a svečano je otkriven 1972. godine.
UGLAĐENE VILE I JEDAN ELEGANTNI GOSPODIN
Poseban ukras Tuškanca, svakako su njegove vile koje se skrivaju iza bogatih krošanja stabala. Ovo elitno naselje, kao takvo je formirano do Drugog svjetskog rata, a svaka od vila krije neku svoju tajnu. Ovisno o političkim okolnostima mijenjali su se i stanari Tuškanca, a ove vile znaju sve priče koje su se odvijale unutar ovih impresivnih kapija. No, priče skrivaju i misterizno šute. Obavijene velom tajni odlučile su ih zadržati za sebe, unatoč silnoj znatiželji posjetitelja Tuškanca.
Kakva bi to šetnja Tuškancem bila bez kultnog Saloona? Nažalost, ovaj klub od ogromne kulturne važnosti, već dugo je nijemi prizor na Tuškancu. Nekada ponosni, elegantni gospodin u najboljim godinama, danas tužno prikuplja svoje uspomene, boreći se s nedaćama koje su ga snašle. No, pod nesretnim teretom ne svija svoja leđa, ponos je još uvijek ono što ga krasi te se nadamo da će njegov sjaj opet zabljesnuti zeleni Tuškanac.
Ovakva park-šuma, sa svim svojim simbolima i biserima doista je rijetka pojava u srcu jedne metropole. Zato prošećite Tuškancem, udahnite punim plućima i doživite njegovu izvornu ljepotu dok još nije potpuno oskvrnjena. Nažalost, nismo ni svjesni koliko bogatstvo imamo sve dok ga netko, potiho i u rukavicama, ne pokuša oteti.
