“Siromaštvo je tijesno tjeskobno stegnuće.”
Siromasi nestalno lebde između života i smrti… pisao je naš veliki pjesnik Antun Branko Šimić. Posvetio je on siromašnima retke iz svog pera pretačući na papir najdublje osjećaje jednog beskućnika. Oni osjećaju, Šimić je progovarao.
A mi, nažalost, samo prolazimo… Podarimo ima katkad pogled ili dva, kunu, a nekad i više, no i dalje samo prolazimo. Jer, i mi imamo svojih problema, svojih obveza i tegoba, nismo pozvani da spasimo svijet.
Ipak, pozvani smo da ga mijenjamo, pozvani smo da progovaramo i ne okrećemo glavu! Svaki i najmanji čin, svaka i najmanja promjena spašava svijet. Dok mi kujemo planove za doček Nove godine, on će ju dočekati na klupi, na Zrinjevcu. Možda ga ne možete primiti u svoj dom i omogućiti mu topli obrok i šalicu čaja, no možete ga primiti u svoje srce i ne prolaziti, nego zastati.
Podariti topli pogled i čašicu razgovora, podariti mu ljudskost kiakvu je odavno prestao viđati. Onog trenutka kada ga je snašlo siromaštvo. Gesta učinjena iz srca neće iskorijeniti isto to siromaštvo, ali će ublažiti osjećaje… Osjećaje o kojima je svojim perom pisao A.B. Šimić.
>>>TAMNA STRANA GRADA: Tužni prizori na ulicama Zagreba imaju i jednu pozitivnu točku (FOTO)
>>>SUDAR’ NA GRADSKOJ ŠPICI: Jedni ispijaju kavicu i uživaju u suncu, a drugi…. (FOTO)
