Zaustavljanje izumiranja vrsta, zaštita 30 posto svjetskog kopna i mora do 2030. godine i korištenje 200 milijardi dolara za njihovo provođenje, ciljevi su postavljeni u najambicioznijem sporazumu poznatom kao „Kunming-Montreal okvir za globalnu raznolikost” iz 2022. godine.
Gotovo 200 zemalja od ponedjeljka sudjeluje na dvotjednom UN-ovom summitu o bioraznolikosti, COP16, u Caliju u Kolumbiji i bit će pod pritiskom da dokažu svoju potporu ciljevima, čija je svrha bila zaustaviti propadanje prirode do kraja desetljeća. No, dvije godine kasnije zemlje već zaostaju u ispunjavanju preuzetih obveza i zadanih ciljeva. Riječ o ekvivalentu Pariškog sporazuma za klimu, nahvalili su ga tada konzervatori.
Jedna od glavnih briga za zemlje i kompanije je kako sve to platiti, a COP16 će biti prilika za razgovore o pokretanju novih inicijativa koje bi mogle generirati prihode za programe očuvanja prirode. „Tu imamo problem”, naglasio je Gavin Edwards, direktor neprofitne udruge Nature Positive.
UN-ova Konvencija o biološkoj raznolikosti
Postavljena su 23 specifična cilja po kojima zemlje mogu mjeriti svoj napredak. „COP16 je prilika da se unese nova energija kako bismo se svi podsjetili na obveze usvojene prije dvije godine i krenuli pravim putem ako se želimo barem približiti ispunjenju ciljeva do 2030.”, napomenuo je Edwards. Naime, većina zemalja još uvijek nije niti podnijela svoje nacionalne planove za očuvanje raznolikosti poznate kao Nacionalni planovi i strategije za bioraznolikost (NBSAPs), jer je to do sada to učinila samo 31 od 195 zemalja.
Stopa uništavanja prirode kroz djelatnosti poput sječe šuma ili izlovljavanja riba i dalje se ne smanjuje, a vlade su već probile krajnje rokove glede akcijskih planova za očuvanje bioraznolikosti, upozorava direktor spomenute neprofitne udruge.
Planovi se podnose UN-ovom tajništvu za bioraznolikost, a to je, između ostalih, učinilo više država članica EU-a te Australija, Japan, Južna Koreja, Kanada i Kina, a SAD nikada nije ratificirao Povelju o bioraznolikosti pa nema obvezu podnošenja NBSAPs-a, iako sudjeluje na summitu. Postoji hitna potreba za potpunom i učinkovitom provedbom Globalnog okvira za bioraznolikost, naglašava Vijeće EU.
Kicking off today, @UNBiodiversity #Cop16Colombia is a pivotal moment for our biodiversity and planet’s health.
See what UNEP is doing to mobilize global action & make #PeaceWithNature: https://t.co/7BERunGwYg pic.twitter.com/LfoScklKzc
— UN Environment Programme (@UNEP) October 21, 2024
‘Do sada prikupljeno tek 238 milijuna dolara’
Summit u Caliju je 16. po redu skup država koje su 1992. potpisale Povelju o bioraznolikosti u Rio de Janeiru, koja je stupila na snagu u prosincu 1993., a Europska unija i njezine države članice stranke su Konvencije, dok bi ovo mogao biti najveći summit o bioraznolikosti ikada, s oko 23.000 sudionika.
Podsjetimo, na prošlom skupu 2022. pregovarači su postigli dogovor o novom Globalnom okviru za bioraznolikost, u kojem su utvrđena 23 cilja za zaustavljanje gubitka bioraznolikosti, uključujući obvezu zaštite 30 % zemljišta i oceana do 2030., te da se 2025. godišnje prikupi 20 milijardi dolara za siromašnije zemlje kako bi im se pomoglo u ostvarivanju ciljeva vezanih uz bioraznolikost. Prikupljeno je vrlo malo novca, tužno konstatira Brian O’Donnell iz organizacije „Campaign for Nature”.
O’Donnell dodaje da je fond uspostavljen u tu svrhu „vrlo tanak”, te je do sada prikupljeno tek 238 milijuna dolara. „Prije dvije godine postigli smo dogovor da ćemo do 2030. zaštiti trećinu zemljišta, vode i mora na ovom planetu. Naš uspjeh u tome ovisit će o brzini djelovanja, a trebalo bi ga temeljito mjeriti putem učinkovitog praćenja ostvarenog napretka. Nadalje, bioraznolikost bi trebalo uzeti u obzir u svim politikama i sektorima: potrebna nam je za liječenje, energiju, čisti zrak i vodu, a usto nas štiti od prirodnih katastrofa”, istaknuo je mađarski ministar poljoprivrede István Nagy.
EU ponovno potvrdio globalnu obvezu zaštite trećine planeta do 2030.
Vijeće je 14. listopada odobrilo zaključke za Konferenciju stranaka Konvencije o biološkoj raznolikosti (COP 16) i sastanke u vezi s Kartagenskim protokolom i Protokolom iz Nagoye koji će se od 21. listopada do 1. studenoga 2024. održati u Caliju (Kolumbija). Zaključci će poslužiti kao opće pregovaračko stajalište EU-a na tim sastancima. Kontinuirani gubitak bioraznolikosti globalna je i egzistencijalna prijetnja čovječanstvu, a za prevladavanje tog izazova potrebne su korjenite promjene, smatra Vijeće.
Direktivom o staništima (Direktiva Vijeća 92/43/EEZ o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore) koja je izmijenjena 2013. uspostavljena je europska mreža „Natura 2000”, koja sačinjava „područja od važnosti za Zajednicu”/„posebna područja očuvanja”, o kojima odlučuju države članice, te „područja posebne zaštite”. Treba promicati očuvanja biološke raznolikosti s obzirom na gospodarske, društvene, kulturne i regionalne zahtjeve, glavni cilj Direktive o staništima.
S ukupnom površinom većom od 850 000 km2 to je najveća uređena mreža zaštićenih područja na svijetu. Naime, Direktiva o pticama (2009/147/EZ) obuhvaća zaštitu i nadziranje (divljih) ptica te upravljanje njima, uključujući pravila za održiv lov, utvrđeno je izmjenama 2019. godine.
Prema IUCN-u, tri su glavne kategorije ugroženosti
Unatoč tome što je Hrvatska jedna od zemalja koje se mogu pohvaliti velikom bioraznolikošću, ipak ima i puno životinjskih vrsta kojima prijeti izumiranje, a one životinjske vrste kojima je procijenjen visok stupanj ugroženosti navedene su u crvenim popisima i crvenim knjigama ugroženih vrsta Hrvatske.
Tri su glavne kategorije ugroženosti: izumrle vrste (dijelimo ih na izumrle, regionalno izumrle i izumrle u prirodi), ugrožene vrste (dijelimo ih na rizične, ugrožene, kritično ugrožene, a među njih pribrajamo i nedovoljno poznate vjerojatno ugrožene životinjske vrste za koje se zbog nedostatka podataka ne može točno utvrditi stvarna kategorija ugroženosti), te neugrožene vrste (dijelimo ih na najmanje zabrinjavajuće, te na potencijalno ugrožene životinjske vrste), prema IUCN-u.
Međunarodna unija za očuvanje prirode (IUCN), krovna svjetska organizacija za zaštitu prirode, osnovana je 1948. godine, a okuplja oko 10 000 stručnjaka i znanstvenika iz cijeloga svijeta, koji se bave zaštitom ugroženih životinjskih vrsta.
IUCN-ov crveni popis
IUCN-ov crveni popis ugroženih vrsta ili kraće IUCN-ov crveni popis je popis ugroženih biljnih i životinjskih vrsta utemeljen 1963. godine. Najobuhvatniji je svjetski popis takve vrste. Obuhvaća globalni status zaštite biljnih i životinjskih vrsta. Popis je sastavljen prema točnim kriterijima radi vrednovanja rizika izumiranja tisuća vrsta i podvrsta. Ovi kriteriji su relevantni za sve vrsta u svim dijelovima svijeta.
Crveni popis dijeli vrste u devet kategorija:
- Neprocijenjene vrste (Not Evaluated, NE) – vrsta nije još procijenjena i svrstana u kategoriju
- Nedovoljnost podataka (Data Deficient, DD) – nema dovoljno podataka da bi se moglo točno ocijeniti stupanj ugroženosti
- Najmanji stupanj zabrinutosti (Least Concern, LC) – vrste koje se ne kvalificiraju kao ugrožene ili blizu ugroženosti
- Vrsta blizu ugroženosti (Near Threatened, NT) – vrste za koje postoji visoki rizik ugroženosti u bliskoj budućnosti
- Osjetljiva vrsta (Vulnerable, VU) – vrste kod kojih postoji rizik od izumiranja
- Ugrožena vrsta (Endangered, EN) – vrste kod kojih postoji visoki rizik od izumiranja
- Kritično ugrožena vrsta (Critically Endangered, CR) – vrste kojima prijeti izravno izumiranje
- Vrsta koja je izumrla u divljini (Extinct in the Wild, EW) – vrste od kojih jedine poznate jedinke žive u zatočenosti ili uzgoju
- Izumrla vrsta (Extinct, EX) – nema sumnje da više nema nijedne jedinke vrste; vrsta više ne postoji
Na području Hrvatske izumrlo pet životinjskih vrsta
Danas se smatra da je na području Hrvatske izumrlo pet životinjskih vrsta, iako su nedavno viđene. To su sredozemna medvjedica, europska vidrica, tekunica, sljepaš i meheljev potkovnjak. Tri životinjske vrste smatrale su se regionalno izumrlima, ali one su ponovo unesene u Hrvatsku i potrebno je voditi brigu kako se ne bi opet našle na tom popisu, a to su divokoza, dabar i ris.
Ugrožene životinjske vrste su one kojima prijeti izumiranje te se za njih moraju poduzeti mjere uklanjanja uzroka ugroženosti ako ih želimo očuvati u Hrvatskoj. Temeljni kriteriji prema kojima se određuje ugroženost su broj poznatih nalazišta, površina rasprostranjenosti te veličina populacije spolno zrelih plodnih jedinki.
Među ugrožene vrste u Hrvatskoj spadaju dobri dupin, dugonogi šišmiš, dugokrili pršnjak, sivi dugoušan, te izolirana populacija kvarnerske krtice na sjevernom dijelu Cresa. U kategoriju rizičnih vrsta spadaju južni potkovnjak, blazijev potkovnjak, te velikouhi šišmiš, dok su vjerojatno ugroženi kratkokljuni obični dupin, vidra, dinarski voluhar, širokouhi mračnjak, močvarni šišmiš, veliki večernjak, kolombatovićev dugoušan, te gorski dugoušan.
U kategoriju potencijalno ugroženih vrsta spada 21 životinjska vrsta: već prije spomenuti divokoza, ris i dabar, te zec. Nažalost, broj životinja kojima prijeti izumiranje u Hrvatskoj je velik.
Neke od najugroženijih biljaka u Hrvatskoj
Hrvatska se može pohvaliti raznolikim biljnim svijetom, ali određene su vrste na samom rubu istrebljenja. Među najugroženijim biljkama u Republici Hrvatskoj su velebitska degenija, morski mak, patuljasto zvonce i hrvatski pakujac, a suočavaju se s raznim prijetnjama, poput gubitka staništa, šteta izazvanih klimatskim promjenama, ali i ljudskim aktivnostima.
Velebitska degenija (Degenia velebitica) je endemska biljka koja se nalazi samo na planinskim grebenima Velebita, najčešće u pukotinama stijena. Do sada je pronađena na samo tri mjesta; dva su nalazišta na jugu, a treće u području središnjeg Velebita. Prikaz ove prekrasne biljke nalazio se i na kovanici od 50 lipa.
Morski mak (Glaucium flavum) je biljna vrsta koja, uz brojne druge, slobodno raste na području Nacionalnog parka Brijuni, a šetajući ovim nacionalnim parkom naići ćete na skrivena područja na kojima raste ovaj nježni cvijet.
Patuljasto zvonce (Edraianthus pumilio), poznato i kao “Biokovsko zvonce” biljka je iz porodice Campanulaceae i prvi je put opisana početkom 19. stoljeća, a ova mala biljka je endem i ima status gotovo ugrožene biljne vrste.
Hrvatski pakujac (Aquilegia kitaibelii), endemska biljka zapadnog Balkana prepoznatljiva po svojim ljubičastim cvjetovima, također se našla na popisu ugroženih vrsta. Još se može pronaći u pukotinama sjeverozapadnih hrvatskih Dinarida, ali gubitak staništa i ekološki pritisci ozbiljno prijete njezinu dugoročnom opstanku.
Neke od najugroženijih životinjskih vrsta u Hrvatskoj
Popis svih zaštićenih životinjskih vrsta u Hrvatskoj poprilično je dugačak, stoga su navedene samo neke od najugroženijih i zaštićenih životinja u Hrvatskoj. Većina ovih životinja ne može se loviti jer je riječ o strogo zaštićenim divljim životinjama, ali za neke, poput morskog ježa, potrebna je dozvola za ribolov. Službeni popis svih zaštićenih životinjskih vrsta u Hrvatskoj dostupan je ovdje.
Euroazijski ris (Lynx lynx) je najveća mačka u Europi pa i na hrvatskom tlu. U Hrvatskoj ris živi u Gorskom kotaru, Lici i Ćićariji povremeno na Kordunu i Sjevernom Primorju, prema Državnom zavodu za zaštitu prirode (DZZP). Zaštićena je vrsta, premda većina ljudi na tu zabranu lova ne gleda. U Hrvatskoj u divljini obitava 40 – 60 jedinki običnog risa, dok u susjednoj Sloveniji postoji svega 17 jedinki, prema DZZP-u.
Državni zavod za zaštitu prirode uvrstio ga je na žalostan popis kao jednu od šest regionalno izumrlih vrsta sisavaca u Hrvatskoj. Posljednji primjerci autohtonog risa na Dinaridima ulovljeni su u Hrvatskoj 1903., Sloveniji i Srbiji 1908., Bosni i Hercegovini 1911., te Crnoj Gori 1913. godine, prema DZZP-u.
U Hrvatskoj se ris najduže zadržao u Gorskom kotaru i na Velebitu. Jedan od posljednjih risova u masivu Risnjaka, na području današnjeg Nacionalnog parka Risnjak, uhvaćen je u «gvožđa» 1854. godine, a smatra se da je posljednji autohtoni ris u Hrvatskoj ulovljen u stupicu u šumama oko Čabra, u Gorskom kotaru 1903. godine.
Bjeloglavi sup, periska i morski konjic
Bjeloglavi supovi (Gyps fulvus) su ptice grabljivice koje pripadaju skupini strvinara, što znači da se hrane mrtvim većim životinjama, a na otoku Cresu to su uglavnom mrtve ovce. Jedna su od najvećih vrsta ptica koje lete, a raspon krila im je od 235 do 290 cm.
Periska (Pinna nobilis) je najveća vrsta školjkaša u Jadranskom moru, prosječne veličine između 30 i 50 centimetara. Ipak, može doseći visinu od 120 centimetara te spada u skupinu hermafrodita. Endemska je vrsta Sredozemnog mora, a mnoge jedinke ugibaju zbog sidrenja, dok ostaci ove prekrasne školjke često se mogu pronaći na plažama.
Morski konjic (Hippocampus) jedna je od najugroženijih životinjskih vrsta u Jadranskom moru. Glavni razlog ugroženosti ovog nježnog i krhkog bića su ronioci koji ih često uzimaju kao suvenire. Zanimljivo je to da je ovo malo biće jedina vrsta životinje u kojoj mužjak rađa i brine se o mladima.
Dobri dupin
Dobri dupin (Tursiops truncatus) vrsta je dupina koja živi i u Jadranu. Dupini se ubrajaju u najpoznatije i najomiljenije morske sisavce, a dobri dupin je vjerojatno najbolje poznata i jedna od najrasprostranjenijih vrsta u skupini dupina. Obitelj dupini (Delphinidae) su kitovi zubani (Ortodenti), što znači da su kod njih zubi razvijeni u različitom obliku i broju, od svega nekoliko pa do više stotina, a služe im za hvatanje plijena. Opažanja i bilježenje pojavljivanja kitova u Jadranu datiraju od sredine 19. stoljeća pa i ranije.
Do sada je u Jadranu zabilježeno opažanje ukupno deset ili jedanaest vrsta kitova. No, od svih njih samo su dvije vrste dupina – dobri dupin i kratkokljuni obični dupin (Delphinus delphis) – naše zavičajne vrste, koje su se u Jadranu razmnožavale i koje su se mogle često susresti. Na žalost, danas se taj broj još smanjuje jer se obični dupin smatra regionalno izumrlom vrstom u sjevernom Jadranu, kažu u Institutu Plavi svijet.
Ostale vrste većinom su stanovnici Mediterana koji u Jadran povremeno zalutaju. Vrsta dupina, koja živi u cijelom Jadranu i češće se susreće na moru, su dobri dupini. Izuzetna prilagodljivost i oportunističnost omogućila im je naseljavanje gotovo svih oceana i mora tropskog, suptropskog i umjerenog pojasa. Staništa u kojima žive dobri dupini su raznolika, dodaju u Institutu za istraživanje i zaštitu mora Plavi svijet.
Općenito, naseljavaju dublja područja mora i oceana, te priobalne i pliće vode, riječna ušća, zaljeve, lagune, estuarije, a ulaze čak i u rijeke. S obzirom na različitost staništa koja naseljavaju, poznata su dva ekotipa dobrih dupina – pučinski, veći, vezan za otvoreni ocean te priobalni, koji je manji i pokazuje vezanost (rezidentnost) području u kojem obitava tvoreći zajednice različitih veličina.
Priobalni ekotip jedini je prisutan u Mediteranu i Jadranu, a populacija je razdijeljena u relativno male zajednice duž obale. Dobri dupini hrane se pretežno pridnenom ribom, manjim pelagičkim vrstama plave ribe te u manjoj mjeri glavonošcima i rakovima. Jedina za sada poznata rezidentna zajednica dobrih dupina u Jadranskom moru obitava u području Kvarnerića, te je predmet opsežnog znanstvenog istraživanja koje je započeto još 1987. godine.
Kako istraživanje traje neprekidno već 17 godina ti dupini su danas jedna od najbolje istraženih skupina u cijelom Mediteranu a prikupljene informacije o njihovom životu mogu nam poslužiti kao dobra ilustracija kako žive i drugdje u Jadranu. U vodama Cresa i Lošinja najčešće se susreću skupine od dvije ili tri životinje, no u skupini se mogu naći i po 30 – 40 životinja. Ipak tolike skupine su rijetke.
Sredozemna medvjedica
Sredozemna medvjedica (Monachus monachus) sisavac je koji pripada obitelji pravih tuljana (Phocidae). Od 2015. godine procjenjuje se da manje od 700 jedinki preživljava u tri ili četiri izolirane subpopulacije u Sredozemlju; u Egejskom moru, arhipelagu Madeira i području Cabo Blanco na sjeveroistoku Atlantskog oceana. Prva fotografska dokumentacija promatranja sredozemne medvjedice izrađena je 12. lipnja 2005. godine u blizini otoka Silbe.
Sredozemna medvjedica, vjerojatno najrjeđi perajar, ali i jedan od najugroženijih sisavaca na svijetu, rasprostranjena je ograničeno na Atlantiku, oko Madeire i Kanarskih otoka, a najviše uz obale i otoke Sredozemnog mora.
U Jadranskom moru poznata je od najstarijih vremena pa su joj različiti narodi i autori nadjenuli različita imena kao dalmatinska medvjedica, jadranska medvjedica, morski fratar, morski čovjek i Adriana. Sredozemna medvjedica nekad je nastanjivala obale Sredozemnog i Crnog mora i dijelove obala Atlantika na jugu do Zelenortskih otoka, a na zapadu do Madeire.
Ženka koti jednog mladunca svake dvije godine. Broj preživjelih jedinki ove vrste je, pretpostavlja se, tek oko 500 – 600 jedinki na vrlo velikom području, što znači da je vrsta kritično ugrožena. Posljednja jedinka u Hrvatskoj smatra se da je ubijena 1964. godine pa se od tada ne bilježe razmnožavanja već samo povremena opažanja jedinki koje u Jadran zalutaju iz Sredozemlja.
Postoje dvije razdvojene populacije sredozemnih medvjedica: jedna u okolici Grčke, sjeveroistočnom dijelu Sredozemnog mora, a druga u Atlantskom oceanu. No, zbog velike udaljenosti, te dvije populacije nemaju doticaja jedna s drugom, što dodatno smanjuje mogućnost razmnožavanja odnosno razmjenu gena između tih dviju populacija, te potpomaže izumiranju vrste.
Smatra se da su dva mjesta ključna jer imaju relativno velike populacije: Egejsko more, a naročito populacija koja nastanjuje obalu zapadne Sahare, odnosno kod poluotoka Ras Nouadhibou (Mauritanija, Zapadna Sahara) i mogla bi podržati malenu, ali u porastu populaciju na otočju Desertas (Portugal). Ova dva ključna mjesta za opstanak sredozemne medvjedice toliko su međusobno udaljena da praktično ne postoji mogućnost razmjene genetskog materijala između njihovih populacija.
S vremenom, niz razloga doveo je do dramatičnog pada brojnosti populacije. To je ranije bio uglavnom komercijalni lov (naročito u vrijeme Rimskog Carstva i u srednjem vijeku). U 20. stoljeću ribari ih doživljavaju kao konkurenciju i smatraju da im oštećuju mreže, te tako smanjuju ulov, a velik problem morskim medvjedicama je i urbanizacija obala. Stoga su ih mjesni ribari često iz osvete za pričinjenu štetu lovili i ubijali.
U Mramornom moru vrsta je izumrla zbog zagađenja i vrlo velikog brodskog prometa kroz Bospor i Dardanele. Pored toga, u Crnom moru je zadnji put viđena kasnih 1990-ih. Tijekom ljeta 1997. godine dvije trećine najveće populacije (one kod Zapadne Sahare) uginule su u roku od dva mjeseca, ugrozivši na taj način njezinu vitalnost. Nije jasno što je izazvalo pomor, a pretpostavke su različite, ali niti jedna nije dokazana. U međuvremenu, iako je još daleko od brojnosti koju je kolonija imala (procjena je 300 jedinki 1987.) prije ove epidemije, postupno se oporavlja i narasla je na oko 150 jedinki
Lombardijska smeđa žaba, kopnena kornjača i glavata želva
Lombardijska smeđa žaba (Rana latastei) je endem Europe. U Hrvatskoj ovu vrstu možemo pronaći jedino u Istri. Najbrojnija je populacija na području Motovunske šume, a najjužnije populacije nalaze se na području Pazinštine. Lombardijska smeđa žaba jedna je od manjih vrsta smeđih žaba na području Europe. Mužjaci i ženke razlikuju se jedino u veličini (ženke su nešto veće), no zanimljivo je da za vrijeme parenja mužjaci poprimaju tamnije boje koje nakon parenja postupno nestaju.
Kopnena kornjača ili obična čančara (Testudo hermanni) rasprostranjena je uglavnom u nizinama Sredozemlja, a u Hrvatskoj duž čitave jadranske obale te na otocima Cresu, Krku, Lastovu. Ozbiljno je ugrožena promjenama koje je čovjek izazvao u okolišu, naročito na poljoprivrednim površinama, izlovljavanjem i prodajom na crnom tržištu te požarima. Jedan od loših primjera je sjeverna Dalmacija, gdje se ovi gmazovi nerijetko uz cestu, uz voće i povrće, nude strancima na prodaju. Čančare hiberniraju tijekom zime i ponovno postaju aktivne krajem veljače.
Glavata želva (Caretta caretta) vrsta je morske kornjače. Zajedno s kopnenim i slatkovodnim kornjačama spada u red Testudines. Hrvatski akvatorij Jadrana predstavlja jedno od najvažnijih morskih staništa glavate želve u Sredozemlju te je iznimno važno očuvati povoljne stanišne uvjete u Jadranu da bi se smanjili pritisci na ovu vrstu. Morske kornjače imaju oštra usta nalik kljunu i snažno osjetilo njuha koje im pomaže u potrazi za hranom, ali i da bi pronašle plažu na kojoj bi se izlegle. Najveća su gnjezdišta ove vrste u Sredozemlju na grčkoj, turskoj i ciparskoj obali. U Hrvatskoj do sada nisu potvrđena.
Čovječja ribica
Čovječja ribica (Proteus anguinus) je endemični vodozemac iz obitelji glavašica i jedini predstavnik roda Proteus. Čovječja ribica, kao endemična životinja Italije, Slovenije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, trajno je zaštićena Zakonom o zaštiti prirode. Danas je nalazimo i u nekim špiljama u Francuskoj i Njemačkoj, gdje je u te špilje ovu životinju naknadno unio čovjek.
Čovječa ribica je zaštićena Bernskom konvencijom (Appendix II, strogo zaštićena vrsta) i europskom direktivom o zaštiti staništa i vrsta (Annex II, IV).Na popisu je zaštićenih vrsta u Republici Hrvatskoj, a štiti ga Pravilnik o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim (NN 07/06), gdje je naznačen kao „strogo zaštićena svojta”.
*Tekst je nastao u okviru projekta ”Zelenim koracima do zaštite okoliša” kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
