Što sve može utjecati na naše zdravlje u okolini, jedno je od pitanja koje se često postavlja. No, malo se ljudi bave tim problemom jer pretpostavljaju da je sve što je na tržištu sigurno, kao i sve u našoj okolini. Teški metali, pesticidi i druge onečišćujuće tvari predstavljaju jedan od najvećih izazova za okoliš i javno zdravlje u modernom dobu. Ove tvari ulaze u zrak, tlo i vodu kroz industrijske procese, poljoprivrednu proizvodnju, promet i nepravilno odlaganje otpada te se nakupljaju u prehrambenom lancu.
Ispitivanja teških metala, pesticida i drugih onečišćujućih tvari provode se u okviru revizijskog monitoringa na izvorištima vode za ljudsku potrošnju i u podzemnim vodama vodocrpilišta, rekla nam je izv. prof. dr. sc. Jasna Bošnir, dipl. san. ing., voditeljicom Službe za zdravstvenu ekologiju Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar“.
“Monitoring izvorišta je pod ingerencijom Ministarstva zdravstva, a podzemne vode Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije. U svakom slučaju mi na zagrebačkom području nemamo zabilježena onečišćenja ovim spojevima niti prekoračenja MDK prema Pravilniku vode za ljudsku potrošnju. Rezultat je to slabo prisutne elektro ili metalo prerađivačke industrije i slabe upotrebe pesticida. Povećana koncentracija željeza ili mangana može biti rezultat geološkog sastava tla, ali na vodocrpilištu Petruševac postoji uređaj za demanganizaciju (njime upravlja naš Vodovod) pa niti u javnom vodoopskrbnom sustavu ne bilježimo veće koncentracije mangana. Željeza eventualno može biti na lokalnim vodovodima jer se tamo i ne provodi sustavna obrada vode“, pojašnjava naša sugovornica.
Najčešće se kontroliraju kadmij i olovo
Pesticidima se uglavnom tretira voće i povrće, no njihove ostatke možemo naći u hrani, osobito u svježem voću i povrću, žitaricama, mesu i mesnim proizvodima te mlijeku, ali i u drugim vrstama prerađene hrane, kaže Bošnir.
“Prema iskustvima našeg laboratorija koji određuje preko 600 aktivnih supstanci pesticida, najveći broj uzoraka u kojima su identificirani ostaci pesticida su svježe voće i povrće. Stoga preporučamo da se prije uporabe navedene namirnice dobro operu pod tekućom vodom, kako bi se što je moguće više pesticidi iz njih uklonili. Napominjemo kako se hrana koja u svom sastavu sadrži ostatke pesticida iznad dozvoljenih količina propisanih zakonskim propisima smatra nesukladnom i takve je proizvode zabranjeno držati u prometu“, kaže voditeljica Službe za zdravstvenu ekologiju NZJZ Dr. Andrija Štampar.
Što se teških metala tiče, izvori teških metala mogu biti prirodni i antropogeni, a metali koji se najčešće kontroliraju u hrani su olovo i kadmij. U hranu dospijevaju iz zagađenog tla, vode i zraka te uslijed industrijskih i poljoprivrednih aktivnosti, ali i tijekom procesa obrade i skladištenja hrane, pojašnjava naša sugovornica. Karakteristično je da se teški metali bioakumuliraju u našem organizmu te nakon duljeg vremena mogu potencijalno štetno utjecati na zdravlje ljudi.
Hrana – glavni izvor izloženosti kadmiju
Kadmij pripada skupini toksičnih elemenata koji se koriste u različitim industrijskim pogonima (galvanizacija, proizvodnja fosilnih gnojiva, proizvodnja baterija i umjetnih gnojiva, u industriji porculana i keramike i dr.). Djelovanju kadmija najčešće su izložene osobe koje rade na poslovima gdje se kadmij koristi u proizvodnim procesima. Kadmij je teški metal koji ulazi u okoliš iz prirodnih izvora, kao što su vulkanske emisije i trošenje stijena te iz industrije i poljoprivrede, kaže voditeljica Službe za zdravstvenu ekologiju NZJZ Dr. Andrija Štampar. Nalazi se u zraku, tlu i vodi te se potom može akumulirati u biljkama i životinjama. Kadmij je prvenstveno toksičan za bubrege, ali može uzrokovati i demineralizaciju kostiju, a Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC), s obzirom na provedena istraživanja, klasificirala je kadmij u 1. skupinu karcinogena za ljude.
Hrana je glavni izvor izloženosti kadmiju za populaciju koja ne puši. Žitarice i proizvodi od žitarica, povrće, orašasti plodovi i mahunarke, škrobno korjenasto povrće i krumpir, kao i meso i mesni proizvodi, najviše doprinose izloženosti ljudi. Visoke razine pronađene su i u nekim drugim namirnicama (npr. morske alge, riba i plodovi mora, dodaci prehrani, gljive, čokolada), ali budući da se konzumiraju u manjoj mjeri, ne doprinose značajno njegovoj izloženosti. Nadalje, izloženost putem prehrane mogla bi biti veća za djecu, nego za odrasle, zbog veće količine hrane koju djeca konzumiraju u odnosu na svoju tjelesnu težinu.
“Kadmij se u organizam može unijeti dišnim putem – inhalacijom i probavnim sustavom, a rjeđe kroz kožu, a osobe mogu biti izložene kadmiju kronično i akutno. Prilikom izlaganja parama kadmija dolazi do iritacije gornjih dišnih puteva, suhoće u ustima, glavobolje i vrtoglavice, dok u slučaju ulaska kadmija kroz probavni sustav dolazi do pojave mučnine i bolova u trbuhu. Studije ukazuju da kadmij štetno djeluje na bubrege. Kod djece se povećava rizik od štetnog djelovanja kadmija u slučaju kada djeca predmete koji sadrže kadmij stavljaju u usta. U nakitu se kadmij, zbog svoje niske cijene, koristi za premaze kako bili sjajniji i kako bi se pojedinom nakitu povećala masa, a prema Reach Uredbi maksimalna količina za kadmij iznosi 0,001 %. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije postavljen je privremeni prihvatljivi mjesečni unos kadmija koji iznosi 25 µg/kg tjelesne težine ili 25 µg/dan za osobu od 70 kg, dok je prema mišljenju EFSA-e prihvatljiv tjedni unos za kadmij 2,5 µg/kg tjelesne mase“, pojašnjava Bošnir.
Izloženost olovu putem hrane, vode, zraka, tla i prašine
Olovo nalazimo u anorganskom i organskom obliku, a anorganski oblik olova češće se nalazi u okolišu i jedini je oblik prisutan u hrani. Iako se olovo pojavljuje prirodno, njegova široka rasprostranjenost uglavnom je posljedica ljudskih aktivnosti poput rudarstva, taljenja, proizvodnje baterija, upotrebe olovne municije u lovu, a posebno prošlih upotreba olova u bojama, benzinu i vodovodnim cijevima, kaže naša sugovornica. Sve navedeno značajno su doprinijelo onečišćenju okoliša. Olovo može ući u prehrambeni lanac putem vode ili atmosferskog taloženja na poljoprivrednim usjevima. Kao odgovor na zdravstvene rizike koje predstavlja olovo, doneseni su propisi za ograničavanje njegove prisutnosti u proizvodima poput boja, konzervi za hranu, nakita, cijevi i benzina, a olovni benzin zabranjen je u Europskoj uniji 2000. godine.
“Ljudi su izloženi olovu prvenstveno putem hrane, vode, zraka, tla i prašine, pri čemu je hrana glavni izvor izloženosti. Međutim, kod djece gutanje kontaminiranog tla i prašine također može značajno doprinijeti njegovom unosu. Olovo se nakuplja u tijelu, prvenstveno u kostima, gdje može ostati dulje vrijeme. Tijekom razdoblja demineralizacije kostiju, poput trudnoće, dojenja ili osteoporoze, olovo pohranjeno u kostima postupno se oslobađa natrag u krvotok.
Olovo se također može prenijeti s majke na fetus budući da prelazi transplacentarnu barijeru te na dojenče kroz majčino mlijeko. Istraživanja su utvrdila da je mozak u razvoju posebno osjetljiv na izloženost olovu, pri čemu čak i niske razine mogu uzrokovati značajna neurološka razvojna oštećenja. Kod odraslih osoba izloženost olovu može izazvati oštećenje kognitivnih funkcija, uključujući kratkoročno pamćenje, te dovesti do motoričke disfunkcije“, kaže voditeljica Službe za zdravstvenu ekologiju NZJZ Dr. Andrija Štampar.
Posljedice za zdravlje
Izloženost olovu može imati ozbiljne posljedice za zdravlje djece. Ukoliko se radi o vrlo visokim razinama olova može doći do oštećenja mozga i središnjeg živčanog sustava. Pri nižim razinama izloženosti koje možda nemaju očite simptome, olovo može dovesti do niza ozljeda u više tjelesnih sustava.
Olovo može trajno utjecati na razvoj mozga djece, što rezultira smanjenim kvocijentom inteligencije (IQ), promjenama u ponašanju, uključujući smanjenje pažnje i povećano antisocijalno ponašanje, pojašnjava naša sugovornica.
Godine 2021., WHO je objavio Smjernice o kliničkom liječenju izloženosti olovu. Smjernice preporučuju da se za osobe s koncentracijom olova u krvi jednakom ili većom od 5 µg/dL utvrdi izvor izloženosti olovu i poduzmu odgovarajuće mjere za prekid izloženosti.
Ne kupujte jeftini nakit
Olovo se vrlo često koristi u proizvodnji nakita, kako bi nakit bio teži, kako bi se posvijetlile boje te kako bi se stabilizirali plastični sastojci u nakitu. Radi se uglavnom o jeftinom nakitu koji je izrađen od plastike i metala, a istraživanja ukazuju na mogućnost izrade nakita od recikliranog materijala, uključujući i baterije za koje je poznato da sadrže metale poput kadmija, olova i nikla, pojašnjava naša sugovornica. Prema REACH Uredbi, najveća količina olova koja se može naći u nakitu iznosi 0,05 %.
“Izrađena je studija vezana uz procjenu rizika za slučaj izloženosti teškim metalima iz nakita u slučaju oralne i dermalne izloženosti. Žene i djeca su osjetljiviji na izloženost toksičnim metalima iz nakita zbog svog ponašanja i fiziološke strukture, a žene češće nose nakit od muškaraca i stoga su izložene većem riziku od izloženosti teškim metalima u nakitu, posebno dermalnim putem.
Djeca su još osjetljivija jer je vjerojatnije da će nakit stavljati i u usta i stoga su, osim putem dermalne izloženosti, izložena riziku od izlučivanja metala u slinu i gutanjem. Zaključak je da kontaminacija nakita teškim metalima (posebno Pb, Cd i Ni), prema dosadašnjim istraživanjima, može predstavljati zdravstveni rizik za djecu i odrasle nakon oralne izloženosti“, zaključuje voditeljica Službe za zdravstvenu ekologiju NZJZ Dr. Andrija Štampar.
