Dok tvrtka Aureus Solis u Obrovcu Sinjskom čeka pozitivno mišljenje struke za još jedan golemi solarni park u dinarskom kršu, Hrvatska i dalje ignorira najjednostavniju činjenicu: sunce već imamo, tehnologiju već imamo — ali profit uglavnom i dalje odlazi onima koji uopće niti ne žive u Hrvatskoj. Istovremeno, naši računi za struju ponovno rastu.
Prema najnovijim podacima Eurostata, lipanj 2025. ušao je u povijest kao prvi mjesec u kojem je struja dobivena iz sunca postala glavni izvor električne energije u Europskoj uniji. S udjelom od 22 posto, solarne elektrane su po prvi put proizvele više struje od nuklearnih i plinskih elektrana, a u cijelom drugom tromjesečju 2025. godine. čak 54 posto neto proizvedene električne energije u EU dolazilo je iz obnovljivih izvora. Samo solarne elektrane proizvele su 122.317 gigavat sati, odnosno gotovo petinu ukupne struje. U Hrvatskoj je udio sunčeve energije u lipnju dosegnuo oko deset posto ukupne energetske mješavine — više nego dvostruko u odnosu na prošlu godinu.
Istodobno, globalni trendovi pokazuju da solarna energija više nije skupa tehnologija budućnosti nego najjeftiniji izvor električne energije danas. Prema podacima Međunarodne agencije za obnovljivu energiju IRENA objavljenima u izvješću “Renewable Power Generation Costs in 2024”, prosječni trošak proizvodnje solarne energije (LCOE) iznosi 0,043 USD/kWh, što je 41 posto jeftinije od najjeftinijih fosilnih opcija. Također, IRENA navodi da je 91 posto novoizgrađenih projekata obnovljive energije 2024. bilo cjenovno konkurentno – odnosno jeftinije – u odnosu na fosilne alternative. Takva kombinacija pada cijena i rasta udjela pokazuje da je prelazak na sunčevu energiju ne samo klimatski, nego i ekonomski racionalan potez, komentira Klimatski portal.
Socijalno ispravan i neispravan pristup
U doba kada imamo obilje sunca i vjetra, ideja da građani moraju plaćati sve skuplje račune za električnu energiju postaje sve upitnija. Uz ispravan pristup, doista možda ne moramo plaćati struju – barem ne na način na koji to činimo danas. U Hrvatskoj se sve jasnije razdvaja dvostruka vizija energetske budućnosti: s jedne strane stoje grandiozni, investitorski projekti poput planiranog solarnog parka Aureus Solis; s druge, decentralizirani, građanski modeli proizvodnje energije koji zadržavaju dobit i kontrolu u lokalnim rukama. Ova analiza pokazuje zašto megalomanski projekti često ne služe javnom interesu i kako bi osnaživanje građana moglo učiniti da računi za struju postanu relikt prošlosti.
Na prvi pogled, čini se samorazumljivim da se struja mora plaćati – elektroprivreda proizvodi, potrošač kupuje. No obnovljivi izvori mijenjaju samu logiku sustava. Sunce i vjetar su besplatni resursi; kad se infrastruktura jednom postavi, trošak goriva pada na nulu. To znači da, ako građani ili zajednice sami posjeduju sredstva za proizvodnju – poput solarnih panela ili malih vjetroturbina – mogu drastično smanjiti ili u potpunosti eliminirati mjesečne troškove električne energije.
Sve veći broj hrvatskih kućanstava danas ide tim putem, neki samostalno, neki uz pomoć državnih subvencija. Građani instaliraju solarne panele i postaju proizvođači-potrošači (tzv. prosumeri). Zahvaljujući padu cijena tehnologije i povoljnijim pravilima (uključujući ukidanje PDV-a na panele – Zakon o PDV-u čl. 38.2.6.), u posljednje dvije godine bilježi se ubrzan rast malih solarnih sustava.
Ni ekološki ni održivi, a ‘zeleni’ projekti
Hrvatska je posljednjih godina otvorila prostor za velike obnovljive projekte financirane stranim kapitalom. Najpoznatiji primjer je planirana solarna elektrana Gala–Obrovac Sinjski, snage oko 130 MW, koju u Dalmatinskoj zagori razvija izraelska tvrtka Enlight Renewable Energy preko svoje hrvatske podružnice Aureus Solis. Projekt se u javnosti predstavlja kao korak prema “zelenoj tranziciji”, no u stvarnosti pokazuje sve karakteristike modela koji nije ni održiv ni pravedan – ni ekološki, ni ekonomski. (Da je tome tako, vidimo i iz podataka o vjetroelektranama u Hrvatskoj – samo je Vjetroelektrana Korlat u javnom vlasništvu – HEP, a još ih je nekolicina u vlasništvu nekih hrvatskih mirovinskih fondova koji opet nisu zapravo u našem vlasništvu nego onome stranih banaka.)
Projekt solarne elektrane Gala-Obrovac Sinjski je smješten u osjetljivom krškom području, svega kilometar i pol od važnog izvora pitke vode Kosinac za cetinsku regiju. Za potrebe gradnje trebalo bi raskrčiti više od 250 hektara šume i makije, što znači trajnu degradaciju tla, gubitak bioraznolikosti i narušavanje mikroklime. Ujedno, studija utjecaja na okoliš nije obradila utjecaj na obližnji Park prirode Dinara niti na zaštićene biljne vrste. Zelena akcija i lokalne udruge taj su dokument proglasile neadekvatnim čime su jasno pokazale koliko je manjkav sustav u kojem formalna “zelena” oznaka prikriva stvarne ekološke gubitke.
No, čak i da ekološki aspekti budu ublaženi, ostaje ekonomska i politička suština: tko ima koristi od takvog projekta? Energija proizvedena na kod nas bit će prodavana na tržištu, dok će profit odlaziti stranim dioničarima. To je, u praksi, izvoz domaćeg bogatstva – prirodnog resursa koji bi mogao služiti građanima. Još paradoksalnije, takvi projekti često se djelomično subvencioniraju javnim novcem kroz sustav ugovora o razlici, što znači da, ako cijena električne energije na tržištu padne, razliku pokriva država – odnosno porezni obveznici. Zbog toga projekti poput Aureus Solis-a ne predstavljaju energetsku tranziciju, nego novu fazu iste ekonomske logike – “zelenu rentu”: privatizaciju javnog resursa uz javno financiranje i minimalnu društvenu korist.
Snaga građanske energije
Nasuprot takvim modelima razvija se drugačiji, znatno održiviji pristup: građanska i zadružna energija. Umjesto jednog gigantskog parka koji primarno postoji radi profita, demokratski i građanski pristup podrazumijeva mnoštvo manjih sustava koje pokreću obitelji, zadrugari, općine i lokalne zajednice. Cilj nije tržišna dobit, nego energetska samodostatnost i raspodjela koristi. Pozitivna društvena posljedica je onda smanjenje energetskog siromaštva.
Najpoznatiji primjer dolazi iz Križevaca, gdje je u travnju 2025. pokrenuta prva veća potpuno građanska solarna elektrana u Hrvatskoj – 200 kW instalacije na krovu tržnice, u vlasništvu 127 građana okupljenih kroz Zelenu energetsku zadrugu (ZEZ). U samo deset dana prikupili su 140.000 eura ulaganja. Elektrana danas proizvodi dovoljno struje za oko 70 kućanstava, a plan je da građani uskoro mogu tu energiju i izravno koristiti, kada se zakonski omogući dijeljenje energije unutar zajednice. Grad Križevci ima jasan cilj – postati energetski neovisan do 2030. godine.
Slične inicijative razvijaju se na Krku, Cresu i Lošinju, gdje zadruge i javna poduzeća zajedno postavljaju solarne sustave na javne zgrade. Europska iskustva potvrđuju da ovakav model ima snažne lokalne multiplikatore: prema podacima instituta Fraunhofer ISE (2023.) i mreže REScoop, svaka uložena jedinica u građansku energiju stvara nekoliko puta veći lokalni ekonomski učinak od centraliziranih projekata iste snage. Osim što smanjuje račune, ovaj model stvara lokalna radna mjesta, jača društveno povjerenje i čini tranziciju društveno pravednom.
Prepreke i ograničenja
Ako je model toliko učinkovit, zašto nije dominantan? Razlog nije tehnički nego političko-regulatoran. Hrvatski zakoni još nisu u potpunosti prilagođeni konceptu energetskih zajednica koji zahtijevaju europske direktive (RED II i RED III). Energetske zadruge i dalje se tretiraju kao udruge neprofitnog tipa, iako upravljaju stvarnom infrastrukturom i tržišnim procesima.
Na otocima Cresu i Lošinju, primjerice, zadruga Apsyrtides planira izgraditi solarni sustav od 500 kW, ali je zbog nelogičnosti zakona morala mijenjati pravni oblik jer grad, koji je suosnivač lokalnih ustanova, formalno nije mogao biti član udruge. Drugi primjer – Sjevernojadranska energetska zajednica, koja okuplja 37 građana – izgradila je vlastitu elektranu, ali proizvedenu energiju ne smije dijeliti između članova jer to zakon još ne prepoznaje. Te prepreke nisu tehničke, nego administrativne. Dok strani investitori prolaze ubrzane procedure, građanske inicijative zapinju na obrascima i tumačenjima.
Usporedba između projekta Aureus Solis i zadruge u Križevcima nije stoga samo pitanje dvije različite tehnologije, nego dvije različite ekonomske paradigme. Prva zadržava staru strukturu moći – koncentraciju kapitala, centralizaciju i izvoz dobiti. Druga otvara mogućnost energetske demokracije, u kojoj nestaje energetsko siromaštvo. Ako Hrvatska nastavi sadašnjim putem, može do 2030. imati dovoljno obnovljivih izvora, ali će građani i dalje plaćati skupe račune i ovisiti o vanjskim akterima. To nije energetska suverenost, nego novi oblik ovisnosti. Prava tranzicija ne znači samo dekarbonizaciju, nego i dekomercijalizaciju – promjenu vlasničkog modela i povrat kontrole nad resursima.
Ako organiziramo sustav tako da svatko može posjedovati i koristiti svoj dio tog potencijala, električna energija može postati zajedničko dobro, a ne stalni trošak. Tehnologija već postoji; ono što nedostaje jest politička volja da se potakne model koji koristi svima, a ne nekolicini. Budućnost u kojoj građani sami proizvode energiju nije utopija – to je pragmatično, ostvarivo i društveno pravedno rješenje. Sve dok mi tu činjenicu ne usvojimo, plaćat ćemo ne samo struju, nego i cijenu propuštene prilike da energija postane ono što bi trebala biti: zajedničko pravo, i novi pasivni izvor prihoda za sve građane s krovom, a možda čak i balkonom.
