Priča se o velikoj promjeni u Europi: ‘To će biti samo za bogate’

Uz svega nekoliko tjedana do ceremonije otvaranja Zimskih olimpijskih igara u Milanu i Cortini, zakazane za 6. veljače, padine oko „bisera Dolomita“ prekrivene su snijegom. No turisti i skijaši nemaju uvijek toliku sreću.

Zbog zagrijavanja klime snijeg je često ograničen samo na skijaške staze. Čak je i ondje zajamčen uglavnom umjetnim zasnježivanjem, koje sa sobom nosi gospodarske i okolišne troškove, a oni se često prelijevaju na cijene skijaških karata. Za mnoge Europljane to zimske sportove čini sve nedostupnijima.

Čak i u poznatom talijanskom skijalištu u pokrajini Belluno klimatske promjene uzrokuju rjeđe snježne oborine i više temperature, problem koji pogađa čitav alpski luk. Međunarodni olimpijski odbor (MOO) i sam je priznao utjecaj globalnog zatopljenja, koje je ponajprije posljedica sagorijevanja ugljena, nafte i plina, piše Energreen.

Olimpijske lokacije

Neizbježno je da će biti pogođena i sama geografija Olimpijskih igara. Od 1924. godine Zimske igre ugostila je 21 lokacija. Bez brzih i drastičnih mjera u borbi protiv klimatskih promjena, prema studiji iz 2021. objavljenoj u znanstvenom časopisu Taylor & Francis, koju su proveli istraživači Sveučilišta Waterloo u Kanadi, do sredine stoljeća samo će četiri od tih lokacija i dalje biti prikladne.

Riječ je o Lake Placidu (Sjedinjene Američke Države), Lillehammeru i Oslu (Norveška) te Sapporu (Japan). Ako prosječna globalna temperatura do 2050. poraste za 4 stupnja Celzija u odnosu na predindustrijsko razdoblje, u najgorem mogućem scenariju, studija pokazuje da će vrućina i nedostatak snijega onemogućiti da ostale lokacije ikada više budu domaćini Olimpijskih igara. Do 2080. godine to bi moglo biti moguće samo u japanskom skijalištu.

Štoviše, čak i ako se poštuje Pariški sporazum i globalno zatopljenje ograniči na najviše 2 stupnja Celzija, samo bi devet „olimpijskih“ lokacija moglo ponovno ugostiti Igre 2050. godine (a tek osam 2080.).

Najovisnije zemlje

Igre se održavaju svake četiri godine i traju svega nekoliko tjedana. No za one koji žive od skijaške ekonomije, ovi su problemi svakodnevna stvarnost. Europski sektor zimskog turizma ostvario je promet od približno 180 milijardi eura 2022. godine. Alpe su njegovo središte, ali i dom nekih od najvažnijih europskih vodnih resursa te neprocjenjive bioraznolikosti.

Prema Akcijskom planu EU-a za alpsku regiju, na tom području živi 80 milijuna ljudi (oko 15 posto ukupnog stanovništva EU-a). Obuhvaća 48 regija u pet država članica EU-a (Njemačka, Francuska, Italija, Austrija i Slovenija), kao i Lihtenštajn i Švicarsku.

Njemačka je europska zemlja s najviše skijališta, prema podacima za 2020./21. koje je objavio portal Statista, njih 498, u usporedbi s 349 u Italiji i 317 u Francuskoj. Prvih deset zemalja zaokružuju Austrija (253 skijališta), Švedska (228), Norveška (213), Švicarska (181), Finska (76), Slovenija (44) i Španjolska (32).

Osuđeni na propast

Studija objavljena 2023. u znanstvenom časopisu Nature Climate Change predviđa da će, od ukupno 2.234 postojeća skijališta u Europi, njih 53 posto biti izloženo vrlo visokom riziku od nedostatka snijega u scenariju globalnog zagrijavanja od 2 °C u odnosu na predindustrijsko razdoblje. Posebno zabrinjava podatak da će jedna trećina skijališta u francuskim Alpama biti osuđena na propast, dok će u Pirenejima taj udio iznositi čak 89 posto.

Ako bi prosječna globalna temperatura porasla za 4 °C, gotovo sva europska skijališta, čak 98 posto, ne bi se više mogla osloniti na dovoljnu količinu snijega. „Postoje razlike od regije do regije, ali možemo identificirati tri široke kategorije planinskih masiva u Europi“, kaže François Hugues, istraživač u Inrae-u (Francuski nacionalni institut za poljoprivredu, hranu i okoliš), za Euronews Green.

„Jednu skupinu čine područja s relativno povoljnim nadmorskim visinama i uvjetima, unutarnje Alpe, ponajprije u Francuskoj, Švicarskoj i Austriji“, objašnjava. „Drugu skupinu čine međupoložaji, znatno osjetljiviji na klimatske uvjete, poput slovenskih Alpa ili Pireneja. Konačno, postoje područja koja je klimatska kriza već dovela do krajnjih granica, a to su planine na Pirenejskom poluotoku ili Apenini u Italiji. Ako druga skupina još uvijek ima određen manevarski prostor, za ovu posljednju, čak i uz lokalne politike potpore, teško je zamisliti pozitivne gospodarske učinke daljnjeg oslanjanja na zimske sportove“, zaključuje.

Umjetni snijeg

U mnogim se skijalištima već pokušava ublažiti problem umjetnim zasnježivanjem. No još je 2007. studija OECD-a istaknula takozvano „pravilo sto dana“, ideju da područje mora imati barem 100 dana rada godišnje, s najmanje 30 centimetara prirodnog snijega. U suprotnom je teško postići željenu profitabilnost. Naime, snijeg proizveden topovima može biti pomoć, ali ne i zamjena. Treba uzeti u obzir i cijenu. „Za zasnježivanje staze duge jedan kilometar, široke oko 50 metara i debljine snijega 40 centimetara, trošak se kreće između 30 i 40 tisuća eura“, objašnjava agencija AGI.

„Trošak proizvodnje umjetnog snijega varira od 2 do 3,8 eura po kubičnom metru, ovisno o temperaturi i vlažnosti zraka. Pri tim vrijednostima dobiva se 2,5 metra snijega po kubičnom metru vode. Trošak snijega po hektaru iznosi 15.000 eura“, navodi AGI. „Troškovi povezani sa samom proizvodnjom umjetnog snijega u svakom su slučaju relativno mali u usporedbi s ukupnim troškovima upravljanja skijalištem“, ističe Hugues. „No postoji i okolišni faktor koji treba uzeti u obzir, a povezan je s vodnim resursima i njihovom dostupnošću“, dodaje.

„Često je potrebno izgraditi umjetna jezera kako bi se osigurala potrebna količina vode, a ti radovi predstavljaju znatan financijski teret. Općenito, čak i za skijališta koja su manje pogođena klimatskim promjenama, nužno je preispitati poslovne modele i prilagoditi ih posljedicama globalnog zatopljenja.“

Upravljanje resursima

Opterećenje koje umjetno zasnježivanje stvara na vodne resurse ne smije se podcijeniti. „Za osnovno zasnježivanje (oko 30 centimetara snijega, često i više) jedne padine površine jednog hektara potrebno je najmanje milijun litara vode, odnosno tisuću kubičnih metara“, objašnjava WWF. „Naknadno zasnježivanje, ovisno o situaciji, zahtijeva znatno veću potrošnju vode, koja približno odgovara godišnjoj potrošnji grada od 1,5 milijuna stanovnika.“

Zbog toga je Europska unija, u reviziji Akcijskog plana za alpsku regiju objavljenoj 11. prosinca 2025., naglasila da je, suočeno s pritiskom klimatske krize, „zajedničko i dobro koordinirano upravljanje prekograničnim vodotocima ključno za integriranu zaštitu, poboljšanje i obnovu vodnih resursa i njihovih ekosustava te temelj europske otpornosti i sigurnosti u pogledu voda“.

Za rad topova i kopalja za snijeg potrebna je i električna energija, što povećava potrošnju i posljedično emisije stakleničkih plinova, čime se dodatno produbljuje začarani krug klimatske krize. Procjenjuje se da bi za opskrbu svih alpskih skijališta u Europi umjetnim snijegom bilo potrebno oko 600 GWh električne energije, što odgovara godišnjoj potrošnji 130.000 četveročlanih kućanstava, izvijestio je Reuters 2023. godine.

Cijene skijaških karata

Ovi rastući troškovi izravno pogađaju skijaše. Naime, izdaci za skijanje u Europi porasli su u prosjeku za 34,8 posto od 2015. godine, znatno iznad inflacije, pri čemu su najveća povećanja zabilježena u Švicarskoj, Austriji i Italiji. Toliko da su mnoga velika skijališta danas postala nedostupna većini turista. „Skijanje će postati sport za bogate“, izjavio je Christophe Clivaz, predavač na Sveučilištu u Lausannei, za Valori.it. „Već jest, ali će to biti sve više jer će troškovi održavanja staza rasti. A da ne govorimo o kupnji ili najmu skija i pancerica, jakni, hlača, rukavica i naočala. Već danas u zemlji poput Švicarske velik dio stanovništva ne može si priuštiti skijanje, osobito velike obitelji.“

Prema udruzi za zaštitu potrošača Assoutenti, dnevna skijaška karta za „Dolomiti Superski“, koja omogućuje pristup svim 12 skijališta u Dolomitima, danas stoji i do 86 eura, u usporedbi s 67 eura 2021. godine. U Roccarasu, u Abruzzima, cijena slične karte doseže 60 eura. Ista je karta 2021. stajala 47 eura, a prošle godine 58 eura. U Livignu, na granici sa Švicarskom, zabilježen je najveći rast: s 52 eura 2021. na 72 eura 2025. godine (38 posto više).

„Operateri alpskih skijališta u kojima će skijanje i dalje biti moguće privlačit će imućne turiste iz udaljenijih zemalja, primjerice iz Ujedinjenog Kraljevstva, ali i iz Španjolske ili Grčke, gdje će skijanje biti sve teže ostvarivo“, zaključuje Hugues. „To može biti pozitivno s gospodarskog stajališta, ali će zakomplicirati situaciju s okolišnog i klimatskog aspekta jer će povećati emisije stakleničkih plinova povezane s turističkim putovanjima, dodatno potičući klimatske promjene.“