Kada gledamo fotografije hrane na društvenim mrežama, odmah dobijemo apetit. Po čemu su objave jela toliko posebne i koliko je uistinu zahtjevno “uloviti” dobru fotografiju nekog ručka ili večere, otkrila nam je fotografkinja Željka Mikulčić.
Kada se razvila ljubav prema fotografiji i kako to da ste se odlučili baš prioritetno fotografirati hranu?
Od fotografije živim i monetiziram je zadnjih 17 godina, točnije od 2004. godine, a prije toga je bila strast i hobi dugo, ali na amaterskoj razini. Moja ljubav prema fotografiji se razvila kroz grafički dizajn. Prvotno sam radila kao grafički dizajner, ali sam shvatila da sam sam ekstrovert, da volim ljude i da mi je radost rad s ljudima, te rad na terenu. Biti grafički dizajner znači biti u stalnoj interakciji s kompjuterom, ne s ljudima, u zatvorenom prostoru.
Krenula sam s fotografiranjem vjenčanja jer je to bio najlakši način da radim ono što volim, naučim se improvizaciji i vizualnom storytellingu, a ujedno i budem plaćena za to. Kasnije sam se usavršila u poslovnim portretima, fotografiranju filmskih setova, interijerima, boudoir fotografiji.
Kako je nastao Salty Pepper?
Nakon godina autorskih ugovora, 2017. godine osnovala sam i vlastitu tvrtku Salty Business. Te iste godine je krenulo intenzivno s fotografiranjem hrane i produkata. Svaka poslovna godina je nepredvidiva, drugačija, te mijenja fokus na neki drugi segment fotografije, ovisno o potrebama tržišta. Zadnje četiri godine moj konstantan fokus je na fotografiranju hrane, a to mogu zahvaliti pozivu poznatog finskog servisa za dostavu hrane, koji je upravo u to vrijeme dolazio na hrvatsko tržište. Kroz rad za njih fotografirala sam hranu u preko 800 restorana u Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Split), Sloveniji (Ljubljana) i Srbiji (Beograd). To je bilo intenzivno razdoblje u kojem se vrlo često dogodilo da fotografiram pet restorana dnevno i tjedno promijenim tri grada.
I takvo “bacanje u vatru“ gdje trebate biti brzi, efikasni, točni, kreativni i znati kako improvizirati studijske uvjete na bilo kojoj lokaciji i improvizirati styling hrane iz ničega je bilo fantastično iskustvo! Kasnije sam nastavila raditi isti posao za estonski Bolt Food, dostavni servis hrane, a za koji i trenutno radim, pokrivajući veliki broj njihovih restorana u Hrvatskoj. Moram spomenuti i divnog klijenta, Victus group za koje radim primarno hranu za sve njihove ugostiteljske objekte (Batak grill, Gyotaku, Torterie Macaron, Leggiero), ali i druge segmente fotografije koje su im potrebne. Sve u svemu, nisam ništa bitnije odlučivala, splet okolnosti i tržište su odlučili za mene! Rezultat svega toga možete vidjeti mom webu specijaliziranom samo za fotografiju hrane, SaltyPepper photography.
Po čemu su fotografije hrane posebne?
Fotografije hrane su prije svega prodajni alat i uglavnom nisu rezultat inspiracije, već zahtjeva klijenta. Posebne su već po tome što im je posvećena velika pažnja, svakom detalju tanjura. I po tome što ako su dobro napravljene stimuliraju apetit.
Koliko se razlikuje fotografiranje jela od primjerice neke osobe?
Donekle se razlikuju. Glavna razlika je u samom kontekstu, te u interakciji: kod portreta interakcija postoji s osobom koju fotografirate, kod hrane je interakcija s kuharom ili stilistom. Ljudski faktor ne možete izbjeći. Razlika je i u mirisu, hrana uglavnom mami mirisima. Pored toga osnova je ista: sloboda kreacije, kadar, svjetlo, styling.
Koja su jela nafotogeničnija?
Sva hrana koja ima intenzivne boje i/ili ima sjajnu površinu koja reflektira svjetlo. I hrana koja je uredna. Pečeno jaje, sočan komad mesa, rakovi, cikla, grašak, voće, duga je lista. Ipak kvaliteta svjetla je važan faktor koji će i nešto naoko neprivlačno učiniti senzacionalnim: različita hrana traži različitu kvalitetu rasvjete, ali i kut i styling.
Koja je tajna dobre fotografije jela?
Definitivno je to svjetlo. Odnos svjetla i sjene. Također, osjećaj za lijepo i osjećaj za mjeru. I iskustvo rada s hranom. Danas se odlične fotografije hrane mogu napraviti kvalitetno i mobitelom, samo ako znate kako. Naravno, one ne mogu zbog rezolucije biti aplicirane na billboarde, ali na društvene mreže itekako mogu. Također, važna je i jasna vizija što se želi postići, bez toga stvari se bitno kompliciraju.
Imate li svoj zaštitni znak po kojem su vaše fotografije prepoznatljive?
Fotografije za dostavne servise koje radim svakako jesu prepoznatljive i to po mojim podlogama za fotografiranje, posuđu i kuhinjskom priboru koje koristim, te vrsti svjetla i načinu na koji slažem grupne fotografije jela. Svaki fotograf ima neki svoj “touch“ koji je lako prepoznatljiv. Po dobrom ili lošem. Kada radim fotografiranja privatno za restorane, van dostavnih servisa, to je neka druga priča, s drugom vrstom rasvjete, drugim tipom objektiva i tu mislim da se moje fotografije ne mogu tako lako prepoznati.
Što najradije kuhate, a što najviše volite fotografirati?
Otkako radim za dostavne servise, rijetko kuham. Jednostavno nemam vremena za to i kako to traje već neko vrijeme, izgubila sam osjećaj za kuhanje. Radije volim da mi kuhaju, a da ja uzvratim pozivom u restoran. Moj maksimum je lijepo stilizirana plata sireva, narezaka i voća uz čašu dobrog vina. U kuhinji imam natpis: ”I kiss better then I cook”. Najveća mi je radost fotografirati bilo što, samo da je s ljudima s kojima postoji “klik“, koji su mi dragi i koji inspiriraju.
Koji su vam planovi za budućnost?
Nastaviti raditi sve što i trenutno radim, povećati opseg klijenata u Hrvatskoj i van nje te se fokusirati više na produkciju vlastitih podloga za fotografiranje.
