Ugledni psiholog Modrušan o slučaju Fogadić: ‘Moguće je da je riječ o psihozi, a druga mogućnost psihopatija’

Potraga  za Ivanom Fogadić i njenim petogodišnjim sinom Patrikom završila je tragično. Što je ovu majku natjeralo na očajnički čin samoubojstva saznali smo iz usta psihologa Ivana Modrušana.

1. Kako komentirate očajnički potez majke?

– Pojednostavljeno rečeno postoje dvije mogućnosti. Jedna je da je to psihoza nekakva koja podrazumijeva neko stanje u kojem je osoba neuobrojiva i ne može racionalno razmišljati. Je li to tako ja to ne mogu suditi jer ne znam ništa o osobi niti znam bilo kakav detalj priče, ali je to jedna od mogućnosti. Druga mogućnost je da je to neka vrsta psihopatije, znači da se radi o osobi koja sukob sa suprugom nije mogla podnijeti i onda je svu energiju uložila u neku vrstu rušilačkog ponašanja. U tom slučaju nije bila psihotična, nego poremećena.

Facebook/Ivan Modrušan
Facebook/Ivan Modrušan

2. Kakva je Vaša praksa s osobama sklonima samoubojstvu? Jeste li imali sličan slučaj?

– Ja bih rekao da je to slično kao i kod slučaja strojovođe. To nije zato što strojovođa želi da mu se bacimo pod vlak, nego zato što je statistički gledano taj način samoubojstva dosta čest. Dakle ako se netko bavi psihologijom ili psihoterapijom onda mora biti spreman da će svako toliko sresti nekoga.

3. Zašto osobe počine samoubojstvo i može li se profil samoubojice prepoznati?

– Takav dijagnostički instrument ili standard po kojim bi se mogla samoubojica prepoznati nisu mogući. To je isto kao da pitate može li se prepoznati recimo da će doći do potresa ili požara. Mi ljudi nismo još na toj visini zadatka. To pitanje što je to u osobi da u jednom momentu pukne i da se više ne može ili ne želi nositi sa životom, za to nema nitko pravi odgovor.

4. Kako pomoći bliskoj osobi ukoliko kod nje primjetimo sklonost prema samoubojtvu?

– Najprije osobi treba dati neku vrstu podrške. Ako se uspostavi da osoba manipulira, odnosno da postupa krivo onda joj treba ukazati na neke njene pogreške što još uvijek ne znači da će ona to prihvatiti, ali baviti se time to je odgovor da. Teoretski najprije to uvijek pada u zadatak obitelji, obitelj je ta koja se treba time baviti, nekada susjedstvo. Meni se čini da nismo daleko doprli daleko u tom dijelu socijalne prevencije i javnog zdravstva koje bi problem suicida prepoznavalo i time se bavilo, ali tako bi trebalo.

 


Komentari